Otvoreno

writeVaša stranica na kojoj možete ostavljati svoje tekstove o političkim i ostalim zbivanjima u Crnoj Gori, za koje smatrate da su značajni i da bi mogli biti zanimljivi našim čitaocima. Tekstove slati na našu elektronsku adresu: dailynewsmn@gmail.com


____________________________________________

Progovori ptico

Piše: Giorgi Lesi

lesiU tamnim odajama sablasnih ministarstava istine, bjelosvjetski hohštapleri sa svih strana zlorabe manipulativnu moć javno objavljene laži, prepucavaju se putem raznih medija, ogovarajući i javno omalovazavajući jedni druge, zaboravljajući pri tome, da su do skora iz iste pinjate jeli. Istina je da u ovoj prljavoj raboti, nikome nije stalo do istine, pa lažu svi redom.

Ne može jedna država na tako teške optužbe da reaguje saopštenjim i javnim izjavama dotičnih osoba.

Organi pravosuđa trebaju da pod hitno otvore istražni postupak, u kojem traba da budu saslušani svi svjedoci, i provjere svi raspoloživi dokazi. Uprava crnogorske policije nije Tanjug, pa da izdaje prebrza saopštenja.

Gospodinu Milu Đukanovicu možemo savjetovati da javnosti objasni, kako se u devedesetim godinama, za vrjeme ekonomske blokade, u vrjeme kade je Milošević bio neprikosnoven vladar sada već bivše države, finansirao državni aparat. Neka otvoreno progovori o svemu što zna u vezi sa trgovinom oružjem, duvanom i opojnim drogama. Ko su bili ljudi kojima je država povjerila da vode tu prljavu rabotu, pa umjesto da država usvoji njih, prisvojiše oni državu. Građani Crne Gore i Srbije imaj pravo da saznaju sve o tome, kako su se bogatili Bambiland oligarsi, dok se naokolo ginulo i narod sve više propadao u bjedu i beznađe. Narod zaslužuje da zna imena jedinih pobjednika ovog krvavog rata. Jedino se na taj način predsjednik Vlade može odbraniti od konstruisanih optužbi u vezi sa ubistvom Pukanića, pa eto sad se i indirektno dovodi u vezu sa trgovinom opojnim drogama. Kada je rječ o zapljeni 2,8 tona kokaina u Latinskoj Americi, tendenciozno je govoriti o crnogorskoj mafiji. To je bio zajednički poduhvat balkanskih kriminalaca, oligarha izniklih na sisi one bivše države. Za razliku od Đinđića, Đukanović je kadrovik te države, pa zna s kim ima posla. On je jedno vrjeme bio dio tog sistema. Zato nema potrebe da ga upozoravmo, da mu se danas i upravo danas radi o glavi. Sve je ovo već viđeno. Da bi shvatili ovaj sistem, isto toliko je važno raskrinkati one koji su dali nalog za ubistvo Zorana Đinđića i u jednoj poštenoj i na pravu i zakonu osnovanoj istrazi utvrditi stvarnu odgovornost Koštunice u toj prljavoj raboti. Nisu njega ubili par kriminalaca, koji su eto kao slučajno bili i na platnom spisku udbe, njeni aktivni službenici ili penzioneri. Oni su ga držali u šaci, a on je u svojoj naivnosti vjerovao, da će smoći snage da se obračuna sa njima. Koliko je to bilo naivno svjedoči činjenica, da on nije imao pojma šta oni rade, a da su oni ponajbolje znali o svemu, što se u srpkoj Vladi govori i dogovara.

Zapanjuje me, da je ministarstvo istine na Balkanu još uvjek toliko moćno, da je u stanju da nam servira svaku priču kao božiju istinu. I Đinđić je od strane medija, po nečijem nalogu bio lažno optuživan, da je prodavao drogu koja je, za vrjeme Miloševićeve ere bila deponovana u bankovnom trezoru državne bezbjednosti. Informaciju o tome, da je ta droga nakon preuzimanja vlasti u stvari bila uništena, prećutaše bukadžije.

Uprkos svemu, ja vjerujem u moć demokratije i sanjam o jednoj Crnoj Gori drugačijoj od ove današnje. Demokratska emancipacija je evolutivan proces. Za sve treba vremena. Možda će demokrtskim snagama poći za rukom, da poraze Đukanovića na nekim budućim izborima. Kažem možda! Realno gledano, vjerovatnije je, da će se on svojevoljno jednoga dana povući iz politike. On je do sada uvjek znao da prepozna duh novog vremena i da se prilagodi svakoj situaciji. Ostvarenjem projekta nezavisne Crne Gore, on je ušao u istorijske čitanke i pomiješao se u red sa svetim crnogorskim Vladikama. To mu ne može osporiti niko. Za ostalo će možda jednoga dana morati da odgovara. A protiv njega se treba boriti istinom, a ne lažima. To često i nije lako, a ponekad je i beznadežno. Ali po tome se demokrate razlikuju od „ostalih“.

dodaj/pogledaj komentare

____________________________________________

Razor Stvarnosti

Piše: Brano Koćalo

dreamUdarac u glavu me naglo probudio – srećom, bio je to samo san. Išao sam kroz gomilu nekog svijeta, oko mene su se razvijale zastave, pjevale nekakve nacionalne, patriotske pjesme, igrala pijana i razuzdana tjelesa, Dnevnik Javnog Servisa pojačavao muzičku špicu do daske, a razdragani stari i mladi mahali sa balkona i ulica, kao na nekoj imaginarnoj fotografiji iz 1959. godine. Sa neba su padale gomile bombona i balona, na trgu je nastupao bleh orkestar, a čitav spektakl nadgledale su MOĆNE CRNE OČI sa jednog svečano okićenog balkona. Sve je bilo prepuno, svi su bili egzaltirani i svi su se osjećali važno i svečano. Oduševljena masa me nekako stihijski odvukla do jedne trafike: na novinama Njegova slika i ispod naslov: VLADA PREDVIĐA ULAZAK U AFROAZIJSKE INTEGRACIJE DO KRAJA 2049. GODINE. George Orwell i Aldous Huxley, ruku pod ruku. Baš nekako u trenutku kad sam uhvatio dah, sjetih se u snu onog stojičkog opreza jednog našeg poznatog ideološkog egzegete, tvorca modernog crnogorskog neoegzistencijalizma, pronalazača legendarne krilatice RAT ZA MIR. Po svemu sudeći, u pitanju je bila njegova misao, a glasila je ovako: riječi imaju često drugi smisao od onog na koji iz prvog puta pomisliš, no svakako sačekaj, vrijeme nas uči da je svaka misao koju mudri smisle dovoljno dobra ako se kaže uz dobronamjeran osmijeh i blagorodan pogled, čak i kad oni zlonamjerni misle da je pogrešna… I tako dalje, još dalje, u istom stilu. Tako neka misao, nešto tako ubjedljivo i razumljivo, da me još u snu oblio hladan znoj od mučenja da je samom sebi prevedem bar u privatnu logiku, jer onu opštu više ne razumijem. Tek što to promuljah kroz glavu, u oči mi udari ogroman bilbord: PLATIŠ NULA – DOBIJEŠ DESET! Odakle ti ta matematika? Iz ovog Montenegra, uvijek, i u snu i na javi. Samo ti plati, makar i NULA. Na kraju uvijek platiš bar DESET za NIŠTA. Montenegro, to je to. San ima onu čudnu moć da nadrealistički svaku fantaziju učini mogućom i dopadljivom. Na javi je to malo teže, pogotovo ako vas je upravo odnekud dočekao onaj blagorodni i baršunasti glas spikera sa javnog tv Dnevnika koji papagajski ponavlja: EVROPA, EVROPA, EVROPA. Poželiš momentalno da se vratiš nazad u San. Tamo možeš da budeš i neki gnu iz Australije, koji nikad u životu nije gledao tv.

Probudio me, rekoh, udarac u glavu – supersoničnim zvučnim čekićem realnog komšijinog televizora koji je na svom novom tv-u vjerovatno štelovao TV PINK. Mali mu je, saznah između psovki, pokvario satelitski risiver, pa se komšija opet morao popeti na krov da pokuša reanimirati tv signal uz pomoć analogije. Na trenutak odahnuh, nije to bila 2049., nego upravo 2009. godina. Uh, kako je stvarnost dobra nakon onakvog sna! San ili java, to se bar bira bez glasačkih listića, još uvijek. U crnogorskom slučaju, san nudi košmare izazvane javom, a java te košmare u sirovoj formi rutinski realizuje. Tako da se više ne zna šta je realno, a šta fiktivno . Realnost je kao voda u čaši – prozirna, a ipak konkretna, jer je uvijek moguće da je, kao i vodu iz čaše, pljusneš nekom u lice…

Nikšić City, Montenegro. Vrijeme – današnje. Pejzaži i panorame Željezare, u kojim se smjenjuju ljubičasti, narandžasti, žuti, crni, bijeli i crveni dimni oblaci iznad fabrike i grada. Dim prebogat vitaminima i važnim mineralima po ljudski organizam. Dim prebogat evroatlantskim česticama. Dim prebogat sviješću i savješću njegovih proizvođača i konzumenata. Čitaoci čuvenog strip junaka Tex Willera, kao i ljubitelji klasičnog vesterna, sjetiće se da su Indijanci komunicirali dimnim signalima, šaljući tako uglavnom zlokobne poruke od plemena do plemena, obično nagovještavajući da se sprema nekakva katastrofa. Šteta što tada nijesu imali ovoliko varijanti dima u bojama kao mi danas u Crnoj Gori, mogli su da izume čitavu Dimnu Morzeovu azbuku i možda, uz malo sreće, na vrijeme istisnu i poraze bijelce koji su im oteli zemlju! Hm, “oteli zemlju”…?… Koje sad otimanje zemlje… Nećemo o Budvi i o moru – tamo se gradi… Nećemo o Cetinju, Nikšiću, KAP-u, o feudalcima i robovima – tamo se radi… Ma politika me stvarno ne interesuje, not really, not at all… Imaš razuma, prijatelju? Biće da imaš problem, bolje ti je da opet kontaktiraš daljinski i baciš pogled na crnogorske tv stanice – inače ljudi u bijelom dolaze po tebe… Razum = izdajnik = neprijatelj države = nepodobnik…

Biće da sam čitao ili čuo usput neki trač medij koji je protiv Crne Gore, pa počeo da fantaziram? Ko zna, ludilo je inače nerijetka pojava ovih sezona. Ili me izdajnička svijest potpuno gurnula u neosnovano klevetanje protiv onih koje, ZVANIČNO, voli čitav svijet?… Hm, ne znam. O tome će, možda, oni koji se rode u CG kroz stopedeset godina znati nešto više. Još ako se uzmu u obzir sve nove i sve bolje reforme školstva. Imaće neka nova djeca odakle da čitaju i razumiju, ako čitanje do tada i definitivno ne bude ukinuto, kao štetno po vid. Svaki udžbenik imaće svog heroja-pripovjedača, na svakoj korici (ili lap-top pejdžu) šepuriće se slika nekog od genija današnje Crne Gore, a ima ih, mnogo, mnogo – nikad ovoliko… Biće tu sigurno i “grafički prikaz” (zamislite samo taj zvek, tu naslovnu koricu udžbenika!) i onog našeg neoegzistencijaliste, koji će, gotovo je sigurno, krasiti filozofske čitanke generacija i generacija crnogorske djece koja dolaze. Inferno!

Pejzaž svih nas koji smo bili dječaci i djevojčice i tako odrastali  kad je “sve ovo” počelo, mogao bi se opisati kroz vrlo jednostavnu, svedenu šemu: Ulica – Buvljak – Kontejner – Mesara – Apoteka – Butik – Kladionica – Kafić – Ulica. To su bili i ostali urbani toposi u crnogorskim gradovima: čelik, smeće, otrov i staklo. Ukleti krug. Određen surovim znakom ulice, smrdljivih gradskih i prigradskih četvrti, ekonomijom snalaženja i filozofijom beznađa. Kakva mladost, kakvo djetinjstvo, kakve avanture… Šou se nastavlja. Nije se odstupilo mnogo od ove šeme ni danas, današnji klinci i dalje, uglavnom, svakodnevno vide isto, ako uopšte imaju želje da skrenu pogled sa displeja mobilnog telefona.

Šarolikosti nema. Jedino su se, i to donekle, stilski i u skladu sa trendovima, promijenili NJIHOVI vanserijski maniri, sakoi, toalete, profiti, ljetovališta, tv špice, partneri, reklamni panoi, intelektualci, interesne grupe, nacioni, heroji biznisa. Laž dignuta do religioznog obožavanja ovog malobrojnog ali tvrdokornog plemena. Minimalistički užas. Kraj koji traje evo već vječnost.

Sjetih se jednog filma iz 90-ih sa Ethan Hawke-om u glavnoj ulozi, zove se: STVARNOST GRIZE (Reality Bites). Kakav naslov! Ethanovo prezime možda donekle znači soko, ali to nije TAJ soko, nije Ethan TAKAV sivi “tić” iz Montenegra, pa da bi, u domaćoj verziji nekog takvog filma, izgurao happy end! Ali ko zna?… Znaju možda samo oni koji su preživjeli ovih žilavih i spaljenih 20 godina – može se! Kako ko, ali ipak ima nešto preživjelih, batrgaju se i opiru vazda popularnom trendu amnezije i kičizma. Mada su ili u rezervatima, ili u raznim karantinima (medijskim, kulturnim, socijalnim, društvenim, naučnim…), ili u zavjeri premudrog ćutanja (stara, dobra, junačka crnogorska tradicija) ili su apatridi, daleko od ovog getoa, stičući nove navike, dišući drugi vazduh, bježeći čak i od uspomene na mjesto odakle potiču.

U kosmički zagledanom pogledu prema nebu onog crnogorskog filozofa i ideologa, onog evergreen propovjednika rata za mir, pakla za raj, siromaštva za raskoš, mafije za biznis, smrti za život, krvi za pare… vidi se ona nevjerovatna, đavolski izbrušena drskost, vidi se paklena i nemilosrdna ravnodušnost nad svim onim sprženim gradovima, sudbinama, životima, nadama – umrlih i živućih generacija i još svih onih koji tek dolaze… Taj pogled, više od svega, potcrtao je stravičnu sudbinu ove zemlje u lancima i katancima, svih onih ljudi koji svaki dan trče nevjerovatne maratone da pobijede glad, poniženje ili strah, nemajući za to gotovo nikakve šanse. Taj njegov pogled, taj glas, te oči govore do danas više nego sav ovaj kontinuirani, besprizorni užas koji živimo. Njegov glas, oči, milion puta izgovorene besmislice, onako sramotno medijski pretočene u misli (!), surovo svjedoče o ovom tragičnom vremenu, više nego kolone i kolone sirotinje koja se redovno i uporno gurka oko glasačkih mjesta ili nadnica za glad.  Tako su ukradene i uništene generacije i generacije Crnogoraca, surovo “nevinim” pogledima ovog egzegete Užasa, ideologa crnogorskog “sofisticiranog” Pakla. Njegove oči, bogougodni glas i dobroćudna figura nadrifilozofa – kao AMIN za kalašnjikove, fanfare i kuckanja čašama šampanjca.

Post Scriptum

Svijet onih jedinki koje se u Crnoj Gori usuđuju da, sistematično i po svaku cijenu, odbace LAŽ, PREVARU I UŽAS, prema ogromnoj većini zvaničnih i nezvaničnih crnogorskih medija ili “relevantnih autoriteta”, jeste svijet “socijalnih otpadnika”. Svijet onih za koje nema i ne treba da ima mjesta, koji ne postoje jer ih ne možete ni vidjeti ni čitati ni čuti ni kod programiranih “nezavisnih” niti kod tradicionalnih “zavisnih” – jer IMA KO DA MISLI ZA SVE – dakako pametno, vizionarski , odmjereno  i mudro. To je taj NAŠ SVIJET, mali svijet koji nikom ne treba, svijet izroda đavolskog crnogorskog efemerisa, izopštenika iz kvazipatriotske, kulturne, avangardne ili bilokakve stvarnosti, svijet “neostvarenih i frustriranih”(!), svijet onih koji su se usudili makar i da “beknu” nešto o onom o čemu već i svaka crnogorska kokoška SVE ZNA: da napolju vlada duhovna, moralna, socijalna, opšta i uporna Hladnoća. Da vladaju surovi Zakoni Bijede. Samo Bijede i ničeg više, vi crnogorska pravoslavna, katolička i muslimanska plemena, vi građani ovog prostora, koji god i kakvi god da ste. Vitlajte vi ikonama, kuranima, crkvama i džamijama, ćirilicama ili krstašima, samo vitlajte i zavitlavajte. Samo naprijed, ali istrajno – nemojte prekidati, jer ni oni ne prekidaju da vitlaju sa vama. A svi ste vi većinski, još zajedno sa onima koji su van tog kruga, jedino u vlasništvu Princa Bijede i njegovog Kralja Raskoši. Bijeda nema nacionalnu ili bilo kakvu drugu nošnju – Bijeda ide u ritama, ona je poznata i pismenim i nepismenim, sa njom se jedino družiš i razgovaraš, svaki ubogi dan. Ali treba znati (a to vam je samo tužna moralna utjeha) – Bijeda su ovdje i pozlaćene mafijaške vile, Bijeda su i porculanski osmijesi dojučerašnje ološi a današnjih biznismena i vođa, Bijeda su i oni koji “nijesu znali”, ili se prave da “ne znaju”, Bijeda su i svi pokušaji lakiranja ovog užasnog, ustajalog smrada koji postojana većina u Crnoj Gori  voli zvati “politička, socijalna i kulturna scena”. Ova zemlja je brlog, a tu nema tog zlatnog sjaja koji može istinski zasjati. U brlogu ti je sudbina svinjska, teška, mučna i neizbježna. Za život u brlogu cijena je uvijek visoka. Račun je odavno otkucan, a svaki novi dan Zablude da će OVO platiti neko drugi – podiže bedeme tog brloga još više.

Svi NEPRIPADNICI u Crnoj Gori cvokoću zubima. Neki od te Hladnoće, neki od Samoće, neki od podmuklog Straha, te odvratne pošasti koja je pobila, masovno likvidirala čak i identitete ljudi. Iracionalni ili racionalni, svejedno – Strahovi uvijek guraju u strašni zaklon ćutanja i pomirljivosti sa sudbinom, pomirljivosti sa nečim protiv čega se bori svaki atom slobodnog čovjeka, svaki molekul njegove logike. Dan i noć!

dodaj/pogledaj komentare

____________________________________________

Borba protiv mafije sada je kritična tačka u procesu demokratizacije crnogorskog društva

Piše: prof dr Mirjana Kuljak

kuljakDobro jutro, Veseline Vukotiću, bivši sekretaru SKJ Univerziteta Veljko Vlahović (danas, Crne Gore)! Odlično što ste prihvatili da pored socijalizma postoje i drugi, legitimni, sistemi – sistem socijalne tržisne ekonomije i sistem slobodne trzišne ekonomije. Sada ste se i opredijelili za ovaj drugi, kao što ste nekad iz fotelje partijskog sekretara promovisali / kontrolisali podmladak na univerzitetu, za potrebe tadašnjeg sistema.

Napravila sam grešku – vi, u stvari, i ne radite za neki od sistema / ideologija, vi uvijek radite za onaj sistem koji je na vlasti, održavajući strukture moći koje društvo čini upravljivim / managable (za potrebe koga treba i kad treba).

Zašto ne progovorite dvije tri riječi, preko Vijesti, Monitora, Dana, na državnoj TV i ostalim medijima o karakteru ovog sistema i ove (i ondašnje) vlasti (ratni profiteri, korumpirana vlast, zarobljena država, ukratko – mafioekonomija)? Imate puno argumenata da kažete da je karakter ove vlasti/sistema osnovna prepreka za ostvarivanje globalnog ekonomskog koncepta u Crnoj Gori (onako kako ga vi vidite, neoliberalnog, slobodnotržišnog). Mada, o globalizaciji se govori i iz ugla socijalne komponente i komponente reciprociteta, a ne samo reducirano na tržište, na materijalnu komponentu.

Naravno, moja razmišljanja, stavovi, aktivnost jako se razlikuju od vaših jer ja ne vidim problem u bilo kojem legitimnom sistemu, a na svijetu oni paralalno egzisitiraju (neki bi rekli i da konvergiraju, ali to je za posebnu raspravu). Međutim, vi prećutkujete ono što je najveći problem za građenje upravo sistema slobodne tržišne ekonomije u Crnoj Gori – to je mafiokratski karakter ove vlasti. A pošto ste vi njihov guru, stvari su potpuno jasne.

Komfor koji proizilazi iz slobode mišljenja i govora novčano je nesamjerljiv. Tako gledam na svoj posao i kad su u pitanju studenti – na časovima, na ulici, u kafiću, preko interneta, sms-a, karaoka, medija, udžbenika, baza podataka, informacija, čega god…

Besmislica je da svijet ekonomije nadredimo ostalim svjetovima ili da sve svjetove samjeravamo iz ugla ekonomske isplativosti. To može da bude primamljivo za onaj dio ljudske ličnosti koji predstavlja grabež, sebičnost, posjedovanje, materijalno, ali ne može da bude primamljivo za duhovnost, emocije, kulturu… O ovome se, naravno, može raspravljati i raspravlja se na drugim tačkama planete.

Da se vratim na V. Vukotića – on je opasan čovjek, čovjek koji je samo tehnički u akademskom prostoru, a u stvari je uvijek na onom mjestu u društvu sa kojeg se kontroliše ono što će da bude u glavama ljudi koji treba da pokrivaju važne pozicije, i to je njegov stvarni posao. To je radio i u socijalizmu, kao partijski sekretar na Univerzitetu, a to radi i sada, preko UDG-a. Samo što je tada parola bila ”u ime naroda”, a sada je “u ime tržišta”!

Ovo vam govorim iz prve ruke – Milo i ja smo ista generacija na fakultetu, odlično se znamo svi. On je odabran da radi to što radi. Da nije on, bio bi neko drugi. Prethodno su bili pokušali sa mnom, ali nisam se dala. Vukotić je iz sjenke sve kontrolisao…

Jedini razlog zbog kojeg pišem i “gubim” vrijeme na internetu je taj što NE DAM DA NJIHOV SVIJET ULAZI U MOJ SVIJET, KROZ MENE – NEĆE!!!

Nadam se da razumijete – ja sam samo jedna mala tačka, jedno malo crveno krvno zrnce toga svijeta ljubavi, ljepote, sreće i tu nema prolaza za njih iz svijeta kriminala, tame, čemera, prevara, manipulacija, svakojake ljudske bijede. Ne znam ko se u kakvom svijetu rodio, ali svaki pojedinac ima izbor, i odgovornost, da korača svijetom koji sam izabere. Kad kažem svijet, mislim na sistem vrijednosti.

To govorim i studentima – mogući su razni putevi, neki su legalni, neki ne, neki su legitimni, neki ne, ali slobodni ste da izaberete i odgovorni da iza svog izbora stojite.

Vukotić je čovjek kojem je posao, bio i ostao, da sa svojih pozicija daje legitimitet sili koja stoji iza vlasti. On sada pod plaštom priče o dvije vrste kapitalizma (jedan koji je više tržišni i drugi koji je više socijalni) utiče na to da se javnost u Crnoj Gori po ovom pitanju podijeli na ta dva bloka, čineći bukvalno istu stvar kao kada se na planu politike javnost dijelila na procrnogorsku i prosrpsku varijantu.

Što ovaj plašt treba da sakrije, kakvu stvarnu ekonomiju, kakvu stvarnu politiku, koje su na sceni? Podjela na Srbe i Crnogorce, onako kako to ova vlast radi, skriva nedemokratski karakter ove vlasti, a podjela na više tržišnu i više socijalnu ekonomiju skriva mafijaški karakter obavljanja privredne djelatnosti / ekonomije.

Kad sve spojimo – politiku i ekonomiju – dobijamo MAFIOKRATIJU, a Vukotić JESTE kreator, “idejni vođa”, guru (ili, Lao Ce Vukotić, kako je Miško Đukić sasvim tačno na Free Montenegru govorio) i čovjek koji im daje izgovor / legitimitet, ali u prvom redu čovjek koji radi na privođenju / podvođenju mladih, pazite – i pametnih i obrazovanih, i vrlo ambicioznih ljudi SISTEMU. Zato je on opasan čovjek, koji može mnogo, ali ne može u moj svijet!

Da je on stvarno za free market economy (neoliberalne ideologije), a da se stvarno protivi social market economy (savremene verzije socijal-demokratije, odnosno, stakeholder ili third way ili mittelstand economy), mi bi mogli da razgovaramo i kao akademske kolege i kao, možda, i ideološki istomišljenici. Ovako, on je guru nelegitimne crnogorske mafioekonomije, a ja pristalica legitimne globalne free market ekonomije. Ko je ovdje lažnjak, vidite i sami. Samo da sad ne počnu da nas prizivaju da im pomognemo u ostvarivanju free market ekonomije, kao što su nas prizivali da im pomažemo oko Crne Gore… koja je to preverantska ološ!

Može biti da će on sjutra pričati da je pristalica neke druge ekonomije, ali sve dok se radi o legitimnim varijantama, prihvatam. Ne prihvatam prodavanje ovoga za ono, iliti – mafioekonomije u oblande free market ekonomije, čineći da su joj neprijatelji oni koji su pristalice social market economy. To je tako u razvijenim demokatijama, a kod nas borba treba da se demaskira i da se jasno ukaže na to da u Crnoj Gori možete biti samo za ili protiv mafiokratije i njoj odgovarajućem vidu ekonomije – mafioekonomije, a posle toga stvar je demokratskih procedura (proceduralne demokratije) za koji oblik tržisne ekonomije će se društvo opredijeliti.

Njima je do free market ekonomije taman koliko i do crnogorstva i Crne Gore – da je trpaju u svoje i u tuđe džepove!

Biće štos ako u dogledno vrijeme svi DPS-ovi Crnogorci budu za freee market economy, a svi “DPS”-ovi Srbi budu za social market economy (pošto Srđan Milić i SNP furaju taj fazon, a prva stvar za navodno ujedinjenje opozicije pred izbore bila im je izgradnja društva socijalne pravde… pa mafija posle toga… smijala sam se, tako da će, pored čisto nacionalnih stranaka i nacionalnih podjela, imati i “građanske” nacionalne stranke i “ideološke” podjele. Nema što – znaju kako! Mafia for ever! Zato su pokušavali da LSCG satjeraju u crnogorski nacionalni korpus, jer nacionalno uvijek pali, pa i u varijati “građanskog”.

Zato im ništa ne smeta koliko javni pokušaji političkog pregrupisavanja sa nacionalnih podjela na podjelu po liniji mafija – antimafija. Zato nije došlo do ujedinjenja opozicije (sa LSCG, jasno antimafijaškim ujedinjavajućim principom), zato “nezavisni” mediji i intelektualci ćute u kritičnim momentima, zato nema bojkota posle izbora. Oni su ili glupi, ili pokvarni, lakomi ili svjesno rade za mafiju. Neinformisani mogu da budu samo neki mlađi ljudi, što je razumljivo, do jedne ure (trudim se da “moji” studenti budu informisani, ali i da preuzmu odgovornost, kojim god putem krenuli, pa bili sjutra i politički neistiomišljenici ili neprijatelji).

Konačno da me neko pita (Zašto ste pred zadnje izbore dali podršku Pokretu za promjene čiji vas je lider nazvao “klozetom sa tuškog puta” dok ste bili funkcioner LSCG?) – naravno da sam imala procjenu u pogledu iskrenih namjera pojedinih stranaka da uđu u predizbornu koalcijiu. Ali, važno je da oni pokažu javnosti (ne meni) za što se zalažu.

Znači, pošto je šansa da do jedinstva opozicije dođe bila skoro nikakva (po mojoj procjeni), ali pošto su se glavni igrači u toj priči busali u junačka pleća kako su oni za to, onda kažem – ajde, javno stanite sa tom pričom, ali pod jednim ujedinjujućim principom – borbom protiv mafije!

Suvišno je reći kako su od tog, prepoznatljivo LSCG principa opozicione borbe, već na samom startu odustali SNP, a ostali, bar javno i eksplicitno, nisu.

Rezultat: SNP se javno pokazao kao kolaborant i za nastupajuće izbore javnost ih može vrlo lako prepoznati kao stranku koja je razbila opoziciono jedinstvo i koja sarađuje sa DPS-om.

Sledeći korak – ostali potencijalni zagovornici jedinstva opozicije (PzP i Nova), pošto su govorili da se svi izbori kradu, a pošto su žalili za neostvarenim predizbornim opozicionim jedinstvom, morali su, a da bi ostali dosljedni, sada bojkotovati rad u Parlamentu.

Rezultat: PzP i Nova posle izbora javno pokazuju da pristaju na namještene rezultate mafijaške vlasti i na taj način sarađuju sa vlasti. Ovo je sada teže široj javnosti da prepozna (jer Vijesti, Monitor i dr. neće sada, nakon izbora o tome da pišu, niti da prenesu ono što na pr. Slavko Perović u tom smislu piše).

Znači, što je bila svrha mojeg javnog djelovanja povodom izbora – da se pojedini opozicioni igrači javno pokažu (ponovo i ponovo, jer mlađi ne znaju, arhive brišu, a oni plešu toboš opozicioni ples), ali u odnosu na moju priču, priču LSCG-a, pravi lakmus papir – da li su opozicija ili nisu.

Ja sam uhvatila medijski “talas” povodom izbora, odgovorila na pitanja agencije Mina povodom neuspjelih predizbornih razgovora, nakon čega je uslijedio napada na mene, kako iz DPS-a, tako i SNP-a, na njihov način.

Sjutra, da dođe do novih izbora, opet bih stala ne uz opoziciju da se ujedini, već uz ujedinjavajući princip, pa ko hoće, dobrodošao, ali pod mojom kapom / pričom / principom, jer ovdje se radi o legitimisanju i delegitimisanju, o kredibilitetu.

Jedno je sigurno, da se kojim slučajem opozicija ujedinila, da je pobijedila i da je DPS to priznao, prvo pitanje koje bi se postavilo je – kome je to DPS prepustio ulogu čuvara njihovog blaga? Ko u toj opozicji radi za bivšu vlast, a ustvari i dalje za mafiju? Onda bi imali tuču unutar nove pozicije, opet u odnosu na isti princip.

Pošto prisustvo LSCG kriterija / principa o antimafijaškoj borbi potpuno čini vidljivim svačiju poziciju, DPS-u ne odgovara ujedinjavanje opozicije u kojoj postoji i dašak onoga što LSCG predstavlja i dan danas, pa makar taj dašak dolazio od mene u svojstvu u kojem sam bila prisutna tih dana.

I još nesto, to je hod po tankoj žici, ali za mene vrlo lagan jer postoji jasan svjetlosni putokaz – ono na što LSCG svojim programom i djelovanjem (i sadašnjom aktivnošću svakog pojedinačno, koliko ko hoće i može) ukazuje – borba protiv mafije sada je kritična tačka u procesu demokratizacije crnogorskog društva. To se u raznim dokumentima naziva sledećom terminologijom – korupcija (sistemska), zarobljena država, nevladavina prava i sl.

A što se tiče raznih “hvatača” mene, na to sam oguglala – od prijetećih pisama pisanih mehaničkom DB mašinom, e-mail-ova i telefona, rašarafljivanja točkova, otezanja procedura, sa raznih strana. Nakon izvjesnog vremena, sve dođe na svoje, a ja u šali znam nekada reći – ja sam uvijek svoja na svome, a vi birajte – hoćete li da budete svoji na svome, svoji na mome, moji na svome, moji na mome! Dogovorite se sami sa sobom!

Da ne zaboravim jednu vrlo važnu stvar – krajnja meta protivnika LSCG-a je Slavko Perović. Jer, ako njega neutrališu, sačekaćemo da se rodi neko u Crnoj Gori koji može da mu bude i približno ravan, a LSCG najširi prostor slobodnog djelovanja (da je to, kojim slučajem, univerzitet, ja ne bih imala potrebe da se uključujem i udružujem u LSCG).

Zato, jako vodim računa da u svom djelovanju ne budem sredstvo u tom lovu na g. Perovića, a znam da je to mafiji zadatak.

dodaj/pogledaj komentare

____________________________________________

Pohvala velikim mislima Velikog Gospodara, povodom pohvalnih riječi upućenih neposlušnima i državnim neprijateljima

Piše: Sonja Radošević

gospodaru005Poštovani Gospodaru,

Hvala Vam što postojite, hvala Vam što ste u ovom i bezbroj drugih prilika pokazali da država to ste Vi, hvala Vam što ste biranim riječima dokazali da su “državni neprijatelji svi koji misle različito od vlasti odnosno od Camorre, hvala Vam što ste nas sve zajedno “hospitalizovali” na ovom našem “Golom otoku.”

Hvala Vam što ste kerberima Camorre ukazali na prave neprijatelje, pustili ih sa lanca da nas rastrgaju na već dobro poznate i raznorazne načine koje primjenjuje Camorra.

Hvala Vam što ste nam dozovolili “slobodu mišljenja i govora”. Eto koliko daleko ste otišli sa Vašom demokratijom, a mi “nezahvalici” ne znamo da ispoštujemo te slobode koje ste nam upravo Vi poklonili.

I da, nakon što smo zloupotrijebili Vaš dar, razmišljamo o sledećem:

“Treba li da kažem i da više ne progovorim?

Treba li nešto da učinim, pa da više nikad ništa ne učinim?

Treba li da ćutim, zadovoljan što sam živ?” (M.Selimović)

Vidite Gospodaru, vi ste nastavili samo diktatorsku praksu poznatu još iz davnih vremena samo sada upakovanu u novi dizajn sa oznakom “Camorra.”

Ne zamjerite Gospodaru što ću Vam se obraćati kroz riječi Meše Selimovića, a prije toga vas samo napomenuti da upozorite dežurne kerbere da ne traže Mešu Selimovića kako bi ga “obradili” zbog njegovih riječi koje korisitim. Samo im kažite da Meša Selimović nije među živima te da se na njega sada ne mogu primijeniti zakoni “Camorre”.

Inače, Meša Selimović je, samo da znaju, književnik koji je napisao romane “Derviš i smrt”, “Tvršavu” i nije znao da će kroz svoje romane odslikati i vaš novi dizajn “made in Camorra”.

A ja, “mali čovjek koji je zaboravio da je mali”, samo začuđeni prolaznik kroz život, u nedostatku riječi koje bi odgovarale Vašem nadahnutom i nadasve premudrom govoru pitam isto što i pomenuti književnik.

“Ja, crv, sitan i nevažan, šta sam mogao učiniti njima, slonovima? Kakvu sam im štetu mogao nanijeti?

Ja sam pesnica koja je udarila u zid.

Ja sam udarac koji boli onoga koji udara.

Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih što se usuđujem da mislim.

Ja, ludi vrabac, pošao sam jastrebu u pohode. Jedva sam izvukao živu glavu.”

Neki “ludi vrapci”, poštovani Gospodaru, ostaju ovdje i sada bez glave. Valjda su to zakoni Camorre.

A ja, ja Gospodaru, ja odvano već ne živim ovdje jer sistem Camorre koristi jednu od svojih mjera – totalna izolacija “državnog neprijatelja”.

Ja sam, eto, sada samo duh koji luta ovim vremenom i prostorom, i ne može se, bez obzira ne sve kazne, još uvijek smiriti. Duh koji se pita:

– Kako su me to ubili? Nisam ranjen, nisam zaklan, nisam mrtav, ali me nema. Zaboga, ljudi, zar me ne vidite? – kažem. Zar me ne čujete? – kažem… Ja sam živ, ja hodam, ja znam šta tražim, ne pristajem da me nema. Mogli su me pretući, mogli su me zatvoriti, mogli su me ubiti, zar su malo ljudi ubili bez razloga? Ali zašto su napravili avet od mene, zašto mi oduzimaju mogućnost da se borim?” (M.S)

Gospodaru, ima nas koji osjećamo porebu da kažemo nešto i tako zloupotrijebimo slobodu govora koju ste nam samo Vi tako bezgranično darovali.

Pa evo, ja želim, ako smijem, da Vam prenesem poruku, da nas koji to zloupotrebljavamo možda treba i pustiti, a evo i zašto:

– A čovjek osjeća potrebu ne samo da misli već i da kaže, čak i veću potrebu da kaže nego da misli. Tako se prazni, oslobađa napetosti. Riječ je odliv suvišne krvi, i rasterećenje od muke, privid slobode. Vlast bi trebalo da je njeguje i podstiče, a ne da je guši, da priređuje svečanosti govorenja, ili još bolje, psovanja, kao pjevanje, kao molitvu, kao čišćenje.”

Gospodaru, ja znam da Vi trpite teške duševen bolove, ali razmislite o ovome, prije nego kerberi, ohrabreni vašim “plemenitim govorom o državnim neprijateljima, ne krenu na rijetke “lude vrapce”

Ako se to desi, samo da podsjetim, kažite im da sa spiska izbače Mešu Selimovića. Nije on kriv.

On je sve ovo što sada mi doživljavamo, nekada davno proživio. Nama se samo ponavljaju ta vremena.

I evo na kraju još nečeg što ste možda nekada davno trebali znati. Sada je već kasno ali ipak, ja ću vam citirati.

“Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako mogu izlječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć… Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće.” (M.S.)

Nadam se, Gospodaru, da ovim vašim uzvišenim porukama upućenim svim onima koji misle različito od Camorre, nijeste htjeli nikoga da zaplašite. To Vi nikada nijeste radili.

Vi, koji ste čuli Gospodarevu poruku, nemojte se plašiti jer strah nas drži ovdje gdje smo sada – na Golom Otoku kojim vlada Camorra.

– A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bič, uperen u grlo, kao nož. Čovjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek, i on nije ono što bi htio biti, već ono što mora da bude. Umiljava se sudbini, moli se sutrašnjem danu, poslušno ponavlja zakon, ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i postajanja. (M. Selimović)

dodaj/pogledaj komentare

____________________________________________

DIJABOLIČNA USPAVANKA (kratka vinjeta iz Nikšića)

Piše: Brano Koćalo

apathy04„Ostroga mi, ubiću te!“, čuh nedavno u prolazu nekog nikšićkog klinca od 14-15 godina kako upućuje prijetnju nekom svom vršnjaku. Baš cool, strava. Zakletva u manastir Ostrog (karakteristično i nesumnjivo nikšićki „brend“) pored one na slobodu i krst, omiljena je – mahom među lokalnim sitnim krimosima, ili pak klincima(!), što je valjda sociološki zanimljivo za istražiti. Ili nije, zavisno koliko poznajete (priznajete da poznajete)  ili osjećate kako „funkcioniše“ ovo društvo. Sve je to uglavnom jasno i debelo dokumentovano  – stvarnošću. I to na svakom ćošku.

Po teoriji geštalta, nikad ne možete izaći iz neke forme. Sistem je strogo određen, sve ima neka pravila, rukavce i pravce kretanja. Sve je, znači, neki definisan sistem. Čak i haos! Ljudi koji ovdje žive sistematski su geštaltizovani u kolotečinu, oni koji su sudbinski, „duhovno“ i „materijalno“ vezali sebe za  ovaj prostor, za „njihovu“ Crnu Goru, oni mahom nikad nijesu poželjeli ljepšu pozornicu od one koju im nudi ovaj grad ili ova država. Ili da su bar, kojim čudom, poželjeli da taj svoj životni prostor urede, očešljaju i takvog ostave sopstvenoj djeci. Ne, taj svijet nikšićki živi neki svoj bešćutni život, pomirljiv sa onim što ima – a nema ništa, sem poluruine i ruševine, ostatke nekih pozornica što su nekad, na razglednicima, ocrtavale nekakav grad. No, kako reče čini mi se Kundera, život je masovna pojava. U tom smislu, ljudi u masi i ljudi iz mase su obični skakavci. Vrlo malo se razlikuju od insekata. S tim što ti skakutavi stvorovi bar ne gledaju tv, nemaju tabore i kolektive, a i ne čine nikakvo promišljeno zlo. To jeste i neka univerzalna priča današnjice, ali biti stanovnik ove zemlje danas daje toj priči i neku lokalnu specifičnu težinu. Možda neki Finac iz Helsinkija ili Tamperea ima svoju muku živeći veći dio života u onom mraku i lapavici. Ali šta je to u poređenju sa, recimo, nikšićkim dugim ljetima, kada su česme gotovo suve, a jedini „mlaz“ koji u izobilju teče je milozvuk gradskih diskoteka!

Sa jedne strane, ovaj grad razapet između svakidašnje buke i bijesa, nepovratno je zaspao. Bolest spavanja, koja je zahvatila svako tkivo ovog jadnog društva, mnogo je opasnija od svinjskog i ptičjeg gripa. San je dubok, narkoleptičan, nema ni batrganja od košmara, jer kompletno tijelo društva nepomično i ravnodušno sanja neki jezivo apsurdan san. San bez sadržaja, sem ako sadržajem ne nazovemo svakodnevno preživanje i blebetanje o „ničemu“ po kafićima i ulicama. Sa druge strane je ambis nezainteresovanosti za bilo kakvo buđenje, i tu zapravo svaki crnogorski grad i cijela Crna Gora jednim dahom dišu: dahom ništavila i iščekivanja da se desi neko čudo – samo od sebe i samo za sebe, a nikako zbog tih istih spavača!

dodaj/pogledaj komentare

____________________________________________

DEVEDESETE SU SPOMENIK KOJI NOSIMO U SEBI

Izvor: Forum MojePravo.net (Marcus)

citulja“Kako objasniti da su ‘er maks’ patike koštale 250 maraka, a 93% stanovništva radilo za 5 (pet) maraka mesečno?

Kako objasniti da su se te ‘er maks’ patike skidale sa dva šamara i vraćao si se kući bos – a možda i bez jakne u sred zime?

Kako objasniti da, kad si imao ‘er maks’ patike, najčešće nisi smeo da ih nosiš van svog kraja (ako ti ih dotle nisu skinuli u kraju).

Kako objasniti da je litar benzina vredeo kao i litar krvi? Ljudi su svoja kola noću nadgledali sa terasa sa oružjem da im neko sa crevom ne bi izvadio benzin koji je skoro nemoguće bilo nabaviti. I dobro poznati bonovi, par-nepar tablice, čekanje u redu po 2 km, spavanje u kolima, učestvovanje cele rodbine u čekanju za 20 litara.

Odeš kući srećan jer znas da ćeš moći da odeš dvaput na posao i jednom izađeš sa devojkom kao pravi muškarac – u maminom autu.

Šunku i salamu su videli samo oni koji su imali da daju 20 maraka za 100 grama.

Kako objasniti da u devedesetim ne bi postojala šansa da izađete sa danas trendi ajpodom i belim slušalicama na ulicu ili ne daj bože dopisivali se uporno sa nekim “strašno važnim” dok se vozite u nekom od 1400 autobusa gradskog saobraćaja. Onda ih je bilo ispod 250.

Kako objasniti džip vojne policije u pola 5 ujutro i gledati kako ti “dobrovoljno” odvode komšiju u atlet majici i trenerci za Vukovar i druge pičke materine za koje nikad nisi ni čuo? Pritom, taj komšija je samo 5-6 godina stariji od tebe. Koji se kasnije vratio… U sanduku.

Kako objasniti da su ’92 na ’93 ljudi ložili sopstveni parket da ne bi umrli od zime u centru (koliko god to nekom značilo) Beograda. I istina je, stari jesu jeli golubove, da ne bi umrli od gladi. U tom istom centru Beograda. Dok su na samo nekih stotinjak kilometara besnele posledice nečijih propalih politika.

Noću, kad se smiri sve i nanese vetar, mogla je da se čuje grmljavina i kanonada velikih cevi. Neko je negde ginuo, neko je negde nekog ubijao.

Muzika koja je otrovala genetski kod i emotivno osakatila mlade ljude koji tome nisu mogli da se odupru.

“Tada nije bilo izbora” – kažu.

Itekako je bilo izbora. Uvek postoji izbor, samo možda nije odmah vidljiv u datom trenutku.

I sad vidim “programske šeme” na raznim šit televizijama koje forsiraju približno sličan pakao kao onomad.

Trend uvlačenja trenerki, duksera, džempera u pantalone su doneli šabani koji su tih godina postajali opasni. Počeli su da dižu tegove, da izazivaju tuče, nose pištolje i ponašaju se kao najveće pičketine, bez skrupula i bez mrve poštovanja prema ikome. O harizmi neću ni da govorim.

“Moda” koju su nametnuli, trajala je koliko i oni. Dve, tri, pet godina dok se međusobno nisu potrebili.

Sada ostaje samo osećaj sažaljenja niskog intenziteta kad vidiš neku njušku na ulici koja izgleda kao da je teleportovana iz ’93.

Kako objasniti istrebljenje mog, ’76 godišta? Više od 75% je mrtvo – što od kriminalnih preferencija, što od droge. Ustvari, podvedimo ova dva pod isto.

Ostali sitni procenti idu na one koji su imali šanse da se isele u neku normalnu zemlju koja može da im pruži normalne uslove za život i da žive normalno kao normalni ljudi.

Ima i onih koji su preneli svoje plemenske ratove na zemlju koja im je pružila svoje gostoprimstvo. Ali o tome neću sad da trošim mastilo.

I dolazimo do šačice koja je živa i tu je gde je – tu i tamo zdravi (ako oduzmemo “Pakao košara”), neki imaju i brakove, ženu, decu… I kad sve sabereš i oduzmeš, računica se i dalje svodi na puko preživljavanje.

Devedesete su spomenik koji nosimo u sebi, jednom ljudskom užasu i patnji koja nimalo nije kul.”

Da li treba reći više od ovoga?

dodaj/pogledaj komentare

____________________________________________

BILO JE TO KRATKO VRIJEME SLOBODE

Vojin Grubač

freedomKada je Nikšićem vladala, prvi put poslije Drugog svjetskog rata, opoziciona koalicija, u vazduhu se osjećala sloboda.

Ne ulazim u priču o tome koliko je koja stranka dobila mjesta, da li je to u redu, kakve su bile personalne kombinatorike i da li su bili na svakom mjestu adekvatni ljudi, činjenicu da je ta lokalna vlast vratila ogromne dugove pređašnje vlasti, i već mogla da startuje sa novim projektima bez pomoći vlade, i slično…

Bila je sloboda, u kojoj su pacovi i miševi vlasti otišli u svoje rupe. Kada smo gordo šetali gradom, slobodni. Kada se sva opozicija družila i shvatala da “oni drugi” opozicionari nisu bauk, već sasvim normalni ljudi sa običnim ljudskim vrijednostima i slabostima.

Kada su se svi čudili za one iz “drugog tabora” kako oni mogu biti “tamo” a ne “ovamo”, i obrnuto, i kada se pobrkalo ko je “njihov” a ko “naš”. To je bilo kratko vrijeme slobode, koja je imala i svoje nedostatke, jer smo, naravno, daleko od savršenstva. Pod teškom presijom režima, nije ni čudo što ima mnogo problema u organizaciji opozicionih partija.

dodaj/pogledaj komentare

____________________________________________

VRUĆI PSI

Piše: Brano Koćalo

hotdogmanIma ih svuda. Po ulicama, prodavnicama, bolnicama, firmama, gradovima i selima, u skupim i jeftinim autima, u kafićima. Prepoznaćete ih na raznim šalterima, ima ih po akademijama, fakultetima, u rektoratima, dekanatima, u raznim kombinatima i u raznim derivatima. Imaju kosu, kožu, uši, nos, lice. Skoro su isti kao ljudi. Bogati ili siromašni, pripadnost  i odanost ideji brzog profita i beskompromisnog uspjeha jedina im je religija. U skupim odijelima ili u prosjačkim krpama, sasvim je nebitno – njihov um radi na jednakim frekvencijama. Ima ih na gomile, ima ih baš u ogromnim količinama. Od iste su vrste njihovi bogati i siromašni, stvar  je samo u tome što ovi posljednji bespogovornom poslušnošću ovim prvim, žele da budu zaštićeni i sigurni u blaženoj moći novca. Svi oni znaju da razmišljaju, čine, jedu, piju, seksaju se, uživaju poroke, troše novac i vrijeme ili gladuju, mrdaju očima i ušima, neki put  čak i nešto čitaju. Kad je sezona, jedni idu u lov na divlje patke ili vukove, drugi idu da pripreme kožu za sunčanje, raspituju se za najbolje prekomorske destinacije, prelistavaju modne časopise u potrazi za pravim stvarima, treći sjede doma jer nemaju para te sezone nizašta… U međuvremenu svi oni zajedno tračaju (ubija ih neorganska dosada), ili tamo-ovamo trčkaraju obavljajući mnoge korisne posliće. Kao što je npr. odlazak na nevidljivi posao i obavljanje tog istog nevidljivog posla. Oni što rade konkretne poslove više pate jer im je teže, tako da ovi što obavljaju nevidljive poslove ispadaju pametniji, a slučajno su i bogatiji. Ali u istom su sosu i jedni i drugi. I jedni i drugi primaju plate i razne honorare. Novac ih miri i ujedinjuje. Mnogo liče na ljude, skoro su isti – zamalo isti, skoro u dlaku. Uskoro, možda vrlo uskoro, razlike će biti zanemarljive između ljudi i njih. Jer čitaju oni i neke fine knjige (ima i takvih, što da ne), filozofiju, bitnike, alhemičare i anarhiste (pa da, žele o svemu da znaju, kako tvrde), ekonomiju, istoriju, „kako biti mudar u deset koraka“, „kako biti voljen na stopedeset načina“, onda razne magazine o zdravlju i pažnji prema sebi i bližnjima. Nekad i boluju, pišu poeziju, imaju emocije, tužni su ponekad, tako bar govore. Brine ih život i budućnost planete, jede ih svakodnevica, onako filozofski. Prepričavaju tv emisije. Ma baš su slični ljudima, skoro u detalj. Pa ko su oni onda?

Oni su čovjekolike viršle.

Te ljudolike viršle (u literaturi ćete naći i termin: hrenovke; ne zna im se latinski naziv, još im se utvrđuje porijeklo) imaju atribute ljudskog, one uvijek imaju šta da kažu i o kome da misle. Jednako su rođene kao ljudi, vakcinisane, pažene da porastu. Uvjerene su da su izabrane  i da imaju plemenito porijeklo, stoga vjeruju da im je uspjeh u životu predodređen. Ali još nije naučno utvrđeno kako su ovi ljudi-viršle izbili u prvi plan i preuzeli primat od običnih ljudi.

Takođe su grešni kao i obični ljudi, tu i nema razlike. Jedino što ljudi-viršle ne poznaju pojmove savjesti i odgovornosti. Oni su humanoidna bića koja treniraju prezir prema emotivno-moralnom sklopu ličnosti. Nepravdu osjećaju onoliko koliko osjećaju npr. ukus poslastica koje halapljivo žderu – malo, dok im ne prođe kroz probavni trakt,  ili onoliko koliko im treba za sopstvene potrebe. Imaju istančan osjećaj za istinu: odmah prepoznaju da li imate novca i da li ste im u tom smislu interesantni. Novac ostaje njihova opsesivna  tema i ključ svih njihovih razmišljanja. Isto tako uživaju da voze skupa kola (oni koji imaju pare), prave medije, vode politiku, učestvuju u vladama i u skupštinama, u raznim odborima, u nevladinim organizacijama i svakakvim upravnim tijelima. Kao i u umjetnosti, kao i u nauci, kao i u javnom životu, normalno –  svuda žele da ostave svoj trag.

Kad se namažu uljem od avokada i sunčaju se na plaži – nemojte ih dirati! Od nerviranja dobiju bore, koje kasnije jedva uklone, skupocjenim zahvatom. Čovjekolike viršle ne vole da slušaju loše vijesti, uopšte ne vole mrak. Mada, da čudo bude, nekako ga ipak osjećaju. To smatraju svojom velikom manom, pošto to otkriva tragove primitivne ljudskosti u njima. Ali to pogađa samo neke čovjekolike stvorove, naravno manji dio njih. Gledajte, ni sve viršle, pa ni svi ljudi-viršle, nijesu fabrički isti, mada to tako djeluje. Oni inače vole svijet u ružičastom, oni su pozitivni, po prirodi opušteni i optimistični. Ipak, te čovječije viršle često lako prokuvaju, na vrlo niskoj tački ključanja. Nije utvrđeno da li što inače osjećaju, kakav im je intimni emotivni život. Mada, postoje indicije da im nervi aktivno rade.

Viršle-ljudi jedu najmanje triput dnevno. Ako preskoče poneki obrok, to naravno nije zato što im je ponestalo hrane ili novca, već zato što je to zdravo s vremena na vrijeme. Preskakanje jednog obroka održava kondiciju i gipkost njihovih finih viršlastih mišića. Širi im to horizonte, još više obogaćuje njihov ionako prebogat duh i vodi ih ka novim pobjedama i saznanjima.

Istina je, kažu njihovi zvanični pjesnici, nekreativna kučka. Viršle-ljudi preziru banalnu stvarnost i kukumavčenje nezadovljnih koji se ne uklapaju u njihov stil života. Oni će vam zato radije reći do kog stepena osunčana guza je ove godine – in, a koja frizura, i zašto, je potpuno – out. Čak i u doba gladi i nezaposlenosti, čovjekolike viršle više brinu o ljepoti, nego o tom primitivnom instinktu (glad) koji mnogi obični ljudi još uvijek imaju. I zbog toga su jako plemeniti ti ljudoliki stvorovi, šalju poruku da će projektovana ljepota tijela i opuštena nezainteresovanost organa za logičko razmišljanje – spasiti svijet; da treba biti sebičan i odan vrijednostima poretka, kako biste i vi mogli, uz malo napora, možda jednog dana biti pozitivan milioner. Jer nije ni njima lako, mada se možda nekim ljudima tako čini. Ljudi-viršle ulažu ogromne napore da svoju filozofiju učine još uspješnijom, kako bi na kraju misije i ono malo ljudi koji su preostali među njima pretvorili u – instant viršle.

Čovjekolike viršle sa televizije posebno su zanimljive. Na televiziji je dozvoljeno mišljenje, ali samo onda kad nije nesvarljivo i ne kvari nečiji apetit. One će vam na televiziji neprestano govoriti o pravim preparatima za vašu njegu: vaša kosa treba ovo, vaši nokti traže ono…  Znači da ljudi-viršle (posebno ovi sa medija) fanatično zastupaju higijenu i zdrav život. Čak i u vrijeme najezde skakavaca napolju, koji jedu sve odreda, na televiziji nećete čuti te odvratne stvari. Jer, ne zaboravite to nikako, ljudi-viršle ne vole loše vijesti! A posebno ne vole ozbiljne, pa još katastrofične informacije, smatrajući ih opasnim i po same sebe i po budućnost poretka svemira.

Evo jedan takav medijski primjer: funkcioner mister Viršla iznenada je opljačkan na ulici pred više stotina svjedoka, od strane nepoznatih napadača, od kojih je jedan G. M. (ime može biti poznato redakciji ali ne i vama, uostalom – što vas se tiče), a napadači su uspješno pobjegli sa mjesta događaja. Novinar mister Novinar u narednih sedam do osam brojeva novina će opisati taj zločin, tako što će na primjer dodati detalj: bio je tu još neko u crvenom džemperu. Pa onda: prodavačici iz obližnje trafike ispala je žvaka iz usta dok je to gledala, pa se ničeg ne sjeća itd. Čovjekolike viršle njeguju duh površnih informacija, jer je za njih površina osnov svake ljepote i uspjeha. Opet, čovjekolike viršle i njihovi mediji ne vole tu mučnu, odvratnu stvarnost, ona zato skoro da i ne postoji, a da ne bi postojala uopšte, potrebno je da svi uporno, a naročito obični ljudi, što više gledaju i čitaju viršla-medije. Najveći broj viršla-gledalaca televizije osnovano sumnja da se napolju uopšte išta ružno može desiti. Viršlizam će uskoro promijeniti vaš život, kažu njihovi analitičari. Manje znaš –  više imaš, stara je njihova deviza. Ili: manje sumnjaš  – više vrijediš. Tako mediji koje prave ljudi-viršle uspješno učestvuju u kolektivnoj harmoniji na putu prema konačnom progresu.

Zašto ti humanoidi podsjećaju na viršle? Viršlu kao hranu jedu sve nacije, vjere, religijske grupe i političke partije. Gotovo u svim krajevima ove planete. Izuzeci su ono nešto malo zadrtih vegetarijanaca i sličnih fanatika ili divljaka, ali oni su ionako minorni, bilo gdje da odete. To je ukusna i zdrava hrana, koja se sasvim brzo servira na vašem stolu. Priprema je ekspresna, čin konzumacije brz i efikasan. Tako da se vrlo brzo nakon obroka vraćate biznisu ili finoj dokolici. Zato vjerovatno i ljudi-viršle uspijevaju kao dobar čovjekoliki model na svim meridijanima – nude najbolju, najbržu i najukusniju hranu, jeftinu za proizvodnju i održavanje, a sasvim dovoljnu za preživljavanje. Mudrost čovjeka-viršle može se svesti u jednu krucijalnu maksimu: nije bogat onaj ko umije da štedi, već onaj koji ne umije da razmišlja.

Devastirana priroda ne tiče ih se mnogo, postoje farme i industrija koje mnogo brže izbace proizvode nego što to radi spora i neukusna priroda. Održavanje prirode i društva prepušteno je viršla-ljudima u posebnim uniformama. Sve su humanoidne viršle inače uniformisane, ali ova podvrsta koristi posebne uniforme, jer su njima namijenjeni posebni zadaci. Ovi uniform-ljudi-viršle između ostalog su zaduženi da trava pravilno raste, hrana stiže na vrijeme, a rijetki socijalni protesti građana budu svedeni na nivo performansa šačice zaluđenika.  Ako baš nekima i prijaju performansi, ljudi-viršle uvijek mogu napraviti bolji, skuplji i spektakularniji, tako da će brzo zasjeniti početnu ideju. Sve to na opštu radost i sreću mnogobrojne i objektivne čovjekolike publike. Ljudi-viršle u uniformama podstiču bacanje smeća u prirodu, kako bi se pravile profitabilne akcije kobajagi-čišćenja okoliša. To ide ovako: napravi se kao ekološki projekt, traže pare od nekog naivnog finansijera, pokupi se par plastičnih bočica iz šume (plus se fotografišu, da donator vidi taj podvig) i – gotova stvar. Pare u džep, ništa lakše. Jedini napor čovjeka-viršle je bio da odglumi ekologa, kao što je vjerovatno jedini napor donatora bio da odglumi zabrinutog finansijera kome je stalo do očuvanja nekakve prirode. Čudni su putevi novca koji se troši u globalnom viršlizmu! Ali tako vlada prirodna harmonija između ovih viršloida, ostatka društva i tokova novca, a nije ni dosadno! Uostalom, dosadu su izmislili ljudi, a ne čovjekolike viršle. One samo sprovode ono što su ljudi nekad davno smislili.

Profit i biznis, to su ključne njihove riječi, praktično njihova kapitalna filozofija.  Zlobni ljudi, oni nesretnici koji samo nešto misle i kritikuju i time su uvreda za sistem, napadaju ih da je to ustvari običan lopovluk i prevara. Ali za to nemaju nikakvih dokaza! A i da imaju, što ima veze –  čovjekolikih viršli ima više i neće se njima ljudi miješati u poslove.  Zato izgleda da popularnost ovih viršla-ljudi među običnim ljudima postaje sve veća i zato mnogi ljudi hrle da se učlane u KLJUČV (Klub Ljubitelja Uspješnih Čovjekolikih Viršli), kako bi im preostali dani na zemlji prošli što brže i što lakše. A za što ljepše – samo ako budu uporni i požrtvovani.

Univerzitetski profesor na univerzitetu Viršla Union, učeni i cijenjeni mister Profesor,  jednom je izjavio: neće se nama neznalice miješati u posao! Mister Profesor je tu mislio na Ljude, tj. one koji ne znaju ništa o tehnologiji proizvodnje viršli na univerzitetima. A tek o procesu pakovanja, tu bi tek imao svašta da im kaže. Glupi su ljudi, naznalice totalne.

Toliko o viršlama i o ljudima. Pazite na ishranu i čuvajte želudac.

dodaj/pogledaj komentare

____________________________________________

Dok živim život koji nisam birao sam
O suhom vjetru s juga moja duša sanja
Ja čujem buku stada, vidim u daljini grad
A tanka slika jave postaje sve tanja

Haustor, Šejn

Piše: Brano Koćalo


HEROJ


shaneU klasik westernu George Stevensa Shane, heroj u liku revolveraša Shane-a pojavljuje se niotkuda i donosi pravdu jednoj siromašnoj porodici Starrett nastanjenoj u američkoj preriji. Naime, moćni trgovac Ryker i njegova banda žele po svaku cijenu da se domognu zemlje stočara Starrett-a, ne birajući sredstva. Naravno, da to tako ne bude tu je legendarni Shane, koji donosi pravdu, razračunava sa sa Ryker-om i njegovim kompanjonima i na kraju filma odlazi odakle je i došao, nikuda. Nestaje na istom onom horizontu na kom se i pojavio. To je samo jedna, osnovna linija priče ovog istinskog remek-djela američke kinematografije. A taj osnovni zaplet ispričao sam kao moto, inspiraciju koja može da stoji na početku svake priče o slobodi: heroj se nekako uvijek pojavi, naizgled niotkuda, i rješava stvar. Pobjeđuje klasično-holivudski zakon pravde, slobode i happyend-a.

Mnogo godina nakon pojave filma Shane, jedna rock grupa sa Balkana je, očito inspirisana istim ovim principima, napravila istoimenu pjesmu. Izađi i bori se, u ovom gradu nema mjesta za jednog od nas… Moćno, a?! Pravi poklič slobode, posebno iz ove žablje crnogorske perspektive. Naročito danas, kad je uostalom i čitav ovaj svijet ionako otišao dođavola, jer su razni “rykeri” i tajkuni odavno pojeli svaki ideal i mogućnost tzv. slobodnog i pravednog svijeta.

Nikako slučajno, u to vrijeme Haustora i njihovog Shane-a, pojavio se u komunističkoj Jugoslaviji shaneovski lik u vidu Johnny-ja Štulića i njegove Azre, umjetnik koji je snagom poezije i rock & roll-a personifikovao pravi kulturni tajfun u ondašnjoj državi, bunt protiv žabokrečine, nasuprot kulturocidu ondašnje folk parade. Novi val to bješe, i s pravom je nosio to ime. Nasuprot tog “domaćeg” folka kao modela života, kao načina “mišljenja”, i političkog i društvenog i “estradnog”. Tog folka koji, u raznim oblicima, traje na Balkanu odvajkad. Ono što je Štulić bio za ove prostore, vjerovatno je  Bob Dylan bio za ostatak svijeta početkom 60-ih godina 20-og vijeka. A balkanski Dylan došao je tek krajem 70-ih u zemlju zvanu SFRJ, isto nekako niotkud, kao naš junak Shane. S tim što su njegove ideje poražene, pobijedile su razne apoteoze balkanskih plemena, vraćen je duh “krvi i tla” i priča zvana Jugoslavija je najsurovije završena.

A gdje je tu bila Crna Gora?

Te 1991. imao sam 15 godina.  Moji do tada tradicionalni godišnji odlasci u Dubrovnik kod tetke brutalno su prekinuti onim “specijalnim emisijama” pred dnevnik TVCG, ako ih se još sjećate. Ja ih se sjećam jer sam baš tada, na primjer, prvi put čuo riječ “zenge”(da, baš toga se sjećam) iz usta onih tobož-novinara što su ih i vaši roditelji tada“rado” i često gledali na tv. Ubrzo, zlo je počelo da poprima konkretne oblike, nakazne konture, modelirano onako kako su pisale novine i “pričao” tv, “iz glave cijela naroda”, uslijedili su razni “limiti”, nastupio je “buvljački kapitalizam” (evo i danas se žilavo održava i njeguje) sve u skladu sa onim “ničim izazvanim” čudesima koja su nam se dešavala (čuš dešavala! evo ih još tu ta ista čudevenija, luciferski nasmiješena, našminkana  i “opeglana”, za one koji “ne pamte” – no o njima neću sada ni riječ). Crna Gora je kao jedino blago za dječaka u odrastanju (u ovom slučaju mene, dakle) imala taj poklič slobode, imala je liberalne ideje, i te hiljade i hiljade šejnova, koji su se svaki dan borili, tukli za ličnu slobodu i lični prostor (engleski bi to bilo: space, znači i svemir), taj prostor koji nijesu barikade, koji nije kič i koji nije glupost. Koji nije zlo, podvala, laž i mrak. Zaista je to tada bilo pitanje razuma, ne nikako roditeljskog vaspitanja, ne nikako savjeta dobrih majki, ne nikako onog “ćuti, bolje ti je”… Jednostavno, razuma. To famozno ili-ili. Upitanost u samog sebe: zašto se ovo oko mene dešava? Ima li iko ovdje normalan?  Kad klinac mora da postavi samom sebi to pitanje, to znači da taj klinac preko noći odrasta i da mu se čitav dotadašnji svijet dječaštva odjednom razbija u paramparčad. Znam da ste slične priče hiljadu puta čuli, ali baš zbog onih ljudi, onih liberala u najširem mogućem smislu te riječi, ovakve priče nekako ima smisla pričati nanovo. Jer su važne, pogotovo ako ste neko ko je imao tu “sreću” da se rodi u ovoj Crnoj Gori i da vam je u njoj, ovakvoj, jako neprijatno živjeti otkad znate za sebe.

Tu nedavno, dvadesetak godina od tada, znači danas, ovih  dana, opet sam gledao film Shane. Opet su mi se vratile te slike u glavi, i odmah sam vam, direktno, prenio te impulse, reflekse sjećanja, opet sam osjetio i onaj fantastični moment koji imate kad samom sebi kažete: “kako je ovo dobro napravljeno”! Ta vrsta zadovoljštine je jedinstvena. Čak i danas, kad gledam svijet pomalo drugačijim očima. A stvarnost, ako se ovo još tako može zvati,  u Crnoj Gori i dalje teče. Ovo gluvo vrijeme izgleda da već dugo i odvratno jede, žvaće i neke nove klince napolju, po crnogorskim gradovima. A Shane? Da li novi klinci uopšte više trebaju nekog takvog, ili će on, uprkos svemu, igrom mister Slučaja, sam doći među njih? Ostaje da se desi i ta priča. A desiće se, kad-tad…

dodaj/pogledaj komentare

 

%d bloggers like this: