Izvor: blog.vecernji.hr/misak

kresoBok svima!

Posjetio sam zanimljivu i inspirativnu manifestaciju – predavanje Davida Ickea u Studentskom centru. I evo, već se premazujem zaštitnom mašću protiv svih onih strijela, strelica, granata i tanadi manjeg kalibra koje obično slijede kad spomenem to ime. Uglavnom je riječ o pogrešno shvaćenim ili krivo interpretiranim Ickeovim tezama, ali to je u ovom slučaju ionako manje važno, svačije je pravo da misli što god hoće.

David Icke je ostao vjeran svoj verbalnoj diareji, kako je sam zove, pa je predavanje trajalo devet sati, a on se prtom čak žurio i preskakao neke teme. Rekao bih da je devet sati zapravo kratka verzija onoga što želi reći. Iz iskustva vam mogu reći i ovo – intervjuiranje Ickea je poput odmora – postaviš pitanje i miran si pola sata. Čuo sam da je tako izgledala i press-konferencija u četvrtak – zapravo, još gore od tog, koliko mi je prijatelj opisao. Novinari su upitani imaju li pitanja, nitko se nije javio, pa je Icke počeo sam pričati – i pričao dva i pol sata. Jedan čovjek koji se tamo našao neinformiran, upitao je mog prijatelja je li to bilo predavanje koje se najavljuje.

Ali to jednostavno ne smeta. Icke je odličan govornik, kome snagu daju uvjerenja koja stoje iza riječi, ali također i humor. Uostalom, znate li vi nekog čovjeka čija tema i prezentacija mogu zadržati pažnju ljudi devet sati (hm, možda Fidel?). Osim toga, iskren je i fin kao čovjek, ali pri tom direktan. Njegovu vjerodostojnost osjete i ljudi kojima je to što on priča puno i previše. Kad je prošli put bio u Zagrebu, na tzv. „Tajnu večer s Davidom Ickeom“ (tako su organizatori nazvali mali skup za dvadesetak ljudi) doši su i neki novinari, a jedan je od njih napisao odličnu i opširnu reportažu negdje na internetu. Bio mu je to prvi susret s tim ‘čudakom’, pa je vjerno prenio kako ga je iznenadio i sam Icke (jer nije odgovarao njegovoj predrasudi), kao i ljudi koji su se tamo naši. Očekivao je neke frikove s obje strane, ali nije ih bilo. Icke ga dojmio vrlo pozitivno te mu je to na kraju i rekao, pritom dodavši da ne vjeruje u njegovu priču. Naravno, rastali su se kao prijatelji, kao što bi uvijek trebalo biti u svijetu u kojem svatko ima pravo mislit što god hoće i raditi što god hoće dok svoje zamisli silom ne nameće drugima. Sjećam se da je novinar reportažu završio rekavši nešto u stilu da je cijela Ickeova priča o gmazovima za njega potuno luda i nepostojeća, ali da je sigurno da je Icke daleko veći gospodin i od Kraljice Majke i od princa Charlesa.

Sličnih je opisa Ickea bilo i prije – u stranim novinama. Jedan je novinar za Ickea rekao da „tip potpuno lud, ali srce mu je na pravom mjestu, a podaci točni“. Ovo je i zanimljiv primjer kogniivne disonance. Ako se malo proanalizira ova rečenica, ne ostaje ništa sporno, osim toga da onaj koji ju je izjavio nije voljan preisipitati svoje viđenje svijeta. Podaci su točni? Super, to je glavno! Srce mu je na pravom mjestu? Još bolje, znači da je tip pošten i okej! Gdje je onda problem, po kojem je onda kriteriju ‘potpuno lud’?

Icke se jednostavno ne cenzurira i ne trudi prilagoditi obrascima ugrađenim u ljude. A problem nije samo u njegovoj priči. I on sam je priča, jer događaji koji s ga usmjeravali su sve samo ne u sferi onog što smatramo ‘normalnim’. Prije – paranormalnim; mislim, pritom, na njegovo iskustvo u Peruu, pa i onda niz događaja u vezi toga kako je i zašto došao u Peru, pa i kasnije iskustvo s ayahuascom. Taj dio njegovog životopisa može se pročitati u prvom poglavlju knjige „Priče iz vremenske omče.“

U svakom slučaju – tu netko zaista je lud. Ali to sigurno nije Icke, nego svijet u kojem živimo, u kojem se mogu čuti rečenice poput „Idemo u rat da donesemo mir“ ili „Odreći ću se svojih prava da bih zaštitio svoju slobodu“. Zaključat ću se u kavez da bih bio slobodan. I to je moguće – biti slobodan od slobode. Kako god okreneš, slobodan si. Ako je to doista tvoj izbor, a ne neki nametnuti.

Dok sam bio u dvorani, razmišljao sam i o tome kako je i samo Ickeovo predavanje neobična pojava, koju je teško utisnuti u neki žanr. Ima neke odlike rock-koncerta, ali naravno, nema veze s glazbom. Ima u sebi humora i zabavno je, ali nije predstava. Ima puno veze s duhovnošću, ali ne postoji nikakva udruga, crkva, sekta ili sljedba, pa čak niti ime – samo publika sačinjena od običnih ljudi – vaših susjeda, u rasponu od starih do mladih, od desnice do ljevice. Ima i odlike predavanja, zapravo, to i jest predavanje, ali ogromna količina (preko tisuću) informativnih ili duhovitih slika, fotomontaža, umjetničkih prikaza, grafikona ili shematskih prikaza koje se prikazuju na ekranu preko cijelog zida, način prezentacije i širina teme nekako ga temeljno razlikuju od svih drugih predavanja na kojima sam bio. Predavanja su obično tematski usko usmjerena, a ne na tzv „velika pitanja“ (na koja stižu i ekvivalento veliki odgovori za koje vam treba deset sati samo da ih sažeto iznesete). Na samom kraju, može se reći da se predavanje pretvara u čistu, nazvat ću je, ‘poruku istine’, koja bez iznimke dira ljude negdje unutra u ono pravo i prečesto zaboravljeno mjesto koje uvijek, s koliko god umnih konstrukcija to nastojali spriječiti, razaznaje laž od istine.

Kad smo kod žanrova – I ickeove knjige imaju sličnu jedinstvenost. Već se sedam godina bavim ‘čudnovatim’ pojavama, u zaista širokom rasponu. Svaka od tih tema je debela knjiga za sebe, a prečesto se te teme promatraju međusobno odvojene (slično kako funkcionira i mainstream-znanost). Svaki istraživač neke pojave daje vrijedan doprinos njenom israživanju, ali rijetki su ti (zapravo ne znam niti jednog) koji ih se trude povezati. Ukupna slika jest nedovršeni mozaik kojeg čine NLO-i, duhovi, reinkarnacija, orgonska energija, energija iz vakuuma, telepatija, telekineza, remote viewing, placebo, utjecaj uma na materiju i svakojaki drugi psihički fenomeni, Atlantida, Potop, otmice, megaliti, ‘teorije urota’, piramide, sotonizam, pretpotopne civilizacije, šamanizam, materijalizacije,misterij Mjeseca…..sve je to dio iste slike. Ako ikad budu priznate od strane onih koji već odlučuju što je ‘ozbiljno’, a što ‘neozbiljno’, biti će vrlo zanimljivo vidjeti kako će izgledati slika u koju će svi biti uključeni.

Ickeove knjige se ne bave niti jednom od tih tema posebno, ali iz svih njih crpe podatke.

Druga stvar koja čini njegove knjige izvanžanrovskima jest jedinstven spoj onoga što se žigoše kao ‘teorija urote’ i onoga što se naziva duhovnošću.

Prije Ickea postojale su ’svjetovne’ knjige koje su zasebno razotkrivale različite urote, zakulisne igre i tajna društva, no na temelju njih se moglo zaključliti samo to da u temelju svega leži lov za profitom i nadmetanje u osvajanju što više moći između raznih suprotstavljenim klika vezanim uz politiku ili krupni kapital. Ničega nematerijalnog tu nije bilo. S druge su strane bile vrijedne knjige o duhovnosti, poput onih Sri Sri Ravi Shankara (Art of Living), Michija Kushija (makrobiotika), Maharishija Mahesh Jogija ( transcendenatlna meditacija), Joganande (Autobiografija jednog jogija) i mnoge, mnoge druge, koje s ljudima pomagale da upoznaju sebe ili da riješe neke probleme, budu sretni i žive kvalitetniji život. No, tamo nije spomenuto ono što nas stalno izbacije iz ravnoteže, manipulacija kojoj su ljudi izloženi u opsegu koji je doista teško ojmiti, koja dolaizi izvan granica priznatog svijeta, to jest ‘materijalnog’ svijeta za koji se tvrdi da predstavlja jedinu realnost. S treće strane, postoji neka vrst žanra u kojem se spajaju znanost i duhovnost i nastoji se dokučiti ponešto o znnastveno teško rješivom pitanju prirode svijesti i stvarnosti na temelju spoznaja iz kvantne fizike. Koliko je meni poznato, Icke je jedini koje je povezao sve te konce. Jer svi oni čine naš svijet, bez obzira što se nalaze u različitim ladicama i različitim stupnjevima prihvaćenosti.

Predavanje u Studentskom centru bilo je podijeljeno u tri djela, s pauzama. U prvom dijelu bilo je riječi o prirodi stvarnosti i naše percepcije: koliki djelić svijeta uopće percipiramo; kako ga percipiramo i kako se može manipulirati osjetilima i mozgom; u kojoj je mjeri dokazano postojanje drugih energija ljudskih bića; što je svijest, a što je um. Drugi dio opisivao je rešetke našeg kaveza, da se tako izrazim, u rasponu od povijesti u kojoj se nalaze zameteni tragovi izvanzemaljskog utjecaja, hibridizacije i možebitne genetske manipulacije ljudskom rodom do svakojakih laži ‘filma’ koji glavni mediji serviraju o događajima oko nas. Gomila podataka koji rasvijetljuju plan star tisućama godina, u koje su upletene i razine izvan našeg trodimenzionalnog svijeta. Treći dio nudio je rješenje – koje se krije prvo u informiranisti i prepoznavanju onoga što se zaista zbiva na globalnoj, ali i lokalnoj razini, kao i tome da se izlaz ne krije u biranju ponuđenih strana, već u korištenju spoznaja o kojima je govorio prvi dio, to jest činjenice da energijom svojim misli i uvjerenja svakoga trena utječemo na svijet oko nas, i da šaka pojedinaca ne može provoditi volju i kontrolu nad milijardama ljudi bez pristanka većine. Zbog toga stvari i stoje tako da većina i ne zna da je dala pristanak. A kad bi znala, što bi napravila? Što god da napravi, u redu je, ako to proizalošlo iz vlastitog izbora i slobodne volje, a ne muljanja, podmetanja, laganja, prevare i manipulacije.

Icke na predavanju koristi citate mnogih velikih ljudi, od Voltairea i Ghandija do MarzinaLuthera Kinga, Einsteina i Oscara Wildea. U jednom od njih je dat kratki opis svijeta u kojem živimo; u njemu medicina uništava zdravlje, odvjetnici i zakoni pravdu, a religije duhovnost. Ickeov je dodatak – to nije zbir slučajnosti već sustav namijenjen uspostavljanju glabalne diktature s mikročipiranim stanovništvom zdravlja izbačenog iz harmonije na različite načine, nadzornim kamerama, bazama podataka u kojima će se svatko od nas biti opisan do detalja, sa svjetskom vojskom, valutom i zakonima jedne velike svjetske države koju će činiti četiri kontinentalne regije.

Za kraj, evo završnih nekoliko poruka s Ickeovog predavanja;

Odbacimo strah.

(Jer nas sputava u realizaciji naših mogućnostima i omogućava da se nama manipulira);
Preuzmimo odgovornost.

(Većini nas su za razna zbivanja u životu krivi drugi, a razmislimo koliko smo sami pridonijeli svojoj ‘nesreći’, što uključuje i korake prema orvelovskom društvu);

Budimo nenasilni jer svi smo jedno i sv smo povezani.

Jer, kao što glasi poruka koju je Icke dobio prilikom iskustva s ayahuascom: Beskrajna ljubav je jedina istina, sve ostalo je iluzija.

Pitam se što je u tome krivo?