Izvor: Vijesti

mnVlada se, kada je u pitanju borba protiv krize, izuzev sanacije gubitaka “Prve banke” i garancija za komercijalne kredite, ponaša prilično ležerno. Vlade regiona već otvaraju četvrti ili peti po redu paket ekonomskih mjera – u cilju sanacije finansijskog, pa realnog sektora, posticanja konkurentnosti, zapošljavanja, proizvodnje i domaće tražnje; do socijalnih programa, javnih radova, rebalansa i kresanja budžeta. Nemoguće iznova ne biti fasciniran stepenom autističnosti (“ne treba nam podrška MMF”), uspavanosti, površnosti i derealizovanosti predstavnika crnogorske staro-nove vlasti, ili je nešto drugo u pitanju?

Evo nekoliko konkretnih razloga zašto je i buduća ekonomska situacija takođe beznadežna.

Koncept privatizacije je doživio krah. Sektor građevinarstva doživljava strahoviti udarac. Berza je u stanju sloma i uglavnom ne obavlja osnovne funkcije (prikupljanje i alokacija kapitala), o povjerenju da i ne govorimo. Dio štednje je povučen iz banaka, spoljno-trgovinski bilans je nepovoljan. Konkurentne proizvodnje i izvoza gotovo da nema. Javne finansije su u krizi, veliki troškovi svakodnevno otvaraju nove rupe. Poljoprivreda i turizam su u pred-recesionom šoku. Treba li u turizmu pominjati drugo osim situacije sa Svetim Stefanom. Unutrašnji gubici se u privredi gomilaju. Banke povećavaju cijene kredita, kojih je sve manje. Domaća tražnja opada.

Stara-nova Vlada na čelu sa premijerom, stekla je svoje “poslovno” iskustvo u saradnji sa tzv. “kontroverznim” investitorima, kao što su bili italijanski trgovci cigara, gdin Mark Rič, Deripaska i sl. Logikom kontinuiteta nastavlja se ovih dana potraga za novim investitorima sa kojima “se može dogovoriti” o Elektroprivredi. No, tenderi za privatizaciju propadaju jedan po jedan, a strani investitori počinju da zaobilaze zemlju.

Sa druge strane, svakodnevno pljušte žalbe, upozorenja i optužbe od inostranih diplomata o lokalnoj korupciji i administraciji kao glavnoj smetnji i prepreci razvoju i investicijama, a sve malobrojniji potencijalni investitori upozoravaju da ne mogu da se izbore sa opstrukcijama i pritiscima administracije i uspješno privedu do kraja (početka) investiciju.

Za ekonomski oporavak Crne Gore potrebna je drugačija ekonomska politika. Suprotno od dosadašnje prakse rada Vlade, neophodni su ozbiljni i pouzdani dugoročni partneri, i veći, ali su neophodni i brojni mali investitori u strateškim sektorima sa kojima Vlada jednostavno nema ni želje ni nerava ni interesa da razgovara ili sarađuje. No, prije svega potrebna je odgovorna država sa funkcionalnim institucijama, pokretač i motor razvoja, a i brojni razvojni projekti i programi, investicione studije i sistemi podsticajnih mjera za investitore.

Koji su “razvojni” rezultati vladine “ekonomske” politike, pokušaćemo ilustrovati sa par primjera.

Primjer prvi, godišnje se u Crnu Goru uveze, najmanje od 35-40 miliona eura vode i sokova. Prilikom “predpristupnih pregovora” vladini “pregovarači” su se “dosjetili” da uvoz vode oslobode carina. Dobra i odgovorna vlada bi carinama i sl. instrumentima privoljela proizvođače da otvore punionice u Crnoj Gori u saradnji sa lokalnim firmama, a uvoz svega što se može konkurentno proizvoditi u zemlji, odgovarajuće opteretila carinama, (makar do ulaska u EU) a iz tih sredstava podsticala domaću proizvodnju. Ali Vlada Crne Gore, naravno, ne.

Primjer drugi, u Podgorici je u toku izgradnja reprezentativnog mola od strane turske kompanije (zelena pijaca, hotel, poslovni prostori). Na toj istoj pijaci već danas je oko 90 odsto proizvoda iz uvoza, većim dijelom opet iz Turske. Lokalni zakupci tezgi prodaju tursku robu na pijaci plaćajući astronomske zakupe turskoj kompaniji i opštini. Domaća poljoprivredna proizvodnja ubrzano odumire, a u poljoprivrednom distributivnom centru održava se Sajam knjiga. Uvozničkim lobijima se smanjuje posao jer građani imaju sve manje mogućnosti da kupuju proizvode po enormnim cijenama. U oblasti uvoza i trgovine, odgovorna Vlada bi pod hitno trebalo da limitira uvozničke i trgovačke marže, ali prije svega da podstiče domaću proizvodnju.

Primjer treći, umjesto da oformi proizvodno-izvoznu-bescarinsku zonu u Pogorici ili Baru u kojoj bi cijena struje i drugi uslovi za proizvođače bili stimulativni, pa preko nje podstakne rad i razvoj i Luke i Željeznice (Hrvatska je pokrenula investicije od oko 200 miliona u luku Zadar i nekoliko stotina miliona eura u Luku Rijeka), da otvaranjem novih pogona zaposli lokalnu radnu snagu, da uz stimulativne uslove dovede investitore iz inostranstva (iz zemalja gdje je struja skupa, a drugi troškovi veći), da na konceptu “izvoza” struje sa našeg tla, pokuša da privuče nove ulagače i u elektroprivredu i van nje i dovede novo znanje i tehnologije, Vlada radi na prodaji elektroprivrede i izvozu jeftine struje. Priča sa KAP-om kao da se ponavlja.

Zbog rečenog, a i desetine i stotine drugih primjera, nesposobnosti i nebrige republičke administracije, ekonomski slom je sasvim vidljiv, a sa ovakvom “ekonomskom” politikom zemlja nema nikakvu perspektivu. Stanje sada još nije moguće precizno definisati, ali sve ukazuje na to da će pad proizvodnje (koji je sada već oko -15 odsto) i DP (i porast nezaposlenosti) u ovoj godini biti više od 10 odsto, u odnosu na prošlu. Što je još poraznije, ni najmanje svjetlo u tunelu se ne nazire u državnoj politici, pa će iduća godina vjerovatno biti i gora.

Rasprodaja i zaduženja se promovišu kao spas i politika, no šta kada se i taj novac (ako ga i bude) potroši, šta dalje?

No, bar ćemo opet po nečemu biti prvi u regionu i Evropi, i naravno, hvala Vladi!