Izvor: Vijesti

vucinicPovodom godišnjice Matice crnogorske, posvećujem ovaj tekst sjenima inicijatora njenog osnivanja i utemeljivača, Cetinjanina Pavla Spasića iz Zagreba. Pišem ga podstaknut od mnoštva Crnogoraca koji su posljednjih dvadeset godina, neki i cijeli život, posvetili Crnoj Gori i njenoj slobodi. Jer su odnedavno, umjesto elementarnog uvažavanja njihove žrtve, mahom prezreni i riječju i djelom. Zato svako malo vremena, i znani i neznani, zahtijevaju od mene da tim povodom dignem glas. Pa koristim ovu priliku koja nije prava, ali jeste pravedno da se oglasim.

Uobičajeno je u nas kršenje pravila dobrog vaspitanja i civilizovanog ponašanja da se svaki materijalni ili formalni čin prizna autoru. Jer nije moguće onim što jeste poništiti ono što je bilo. Pa ni nepoštovanjem utemeljivača i osnivača negirati akt osnivanja kao njihovo djelo. Mada, vidim, čujem i čitam da raznim povodima nekima i to pada na pamet.

U ranu zimu 1992. godine s pokojnim inženjerom Pavlom Spasićem svratio sam u Veneciju tokom bezuspješne potrage za izvjesnim popom Ljubotinom iz Peroja koji je u to vrijeme boravio u Italiji i Francuskoj. Čuli smo bili da je u ovom gradu. Držali smo ga kao moguće osobno rješenje crnogorskog crkvenog pitanja. Kasnije se ispostavilo da smo bili u krivu. Dok smo šetali tijesnim i memljivim uličicama u predvečernjoj sumaglici, tako čestoj u Veneciji, Pavle skoro zapovjedno predloži: Osnujte Maticu. A onda je dodao – napravio sam statut, eto mi ga u autu. Pođi kod Pavla Mijovića, on je najbolje rješenje za predsjednika. Profesor Mijović je inače sa magistrom Draganom Perovićem kao gost prisustvovao obnavljanju Matice hrvatske u Zagrebu, 8. decembra 1990. godine. Dok je Dragan još od 1986. godine više puta crnogorskim intelektualcima predlagao osnivanje Matice crnogorske, ali nije nailazio na razumijevanje. A Pavle Spasić je tokom 1991. i 1992. godine posredstvom pjesnika Sretena Vujovića koji je u to vrijeme boravio u Švajcarskoj, takođe, više puta neuspješno pokušavao da privoli izvjesne intelektualce da je osnuju. Razgovarajući tako stigosmo do crkve Svetoga Marka i sjedosmo u neki kafić u kome su cijene bile takve, siromahu kuću da iskopaju. Ponovo je Pavle počeo priču o osnivanju Matice crnogorske. Dobro, kad se vratim potražiću profesora Mijovića i dogovorit se s njim o svemu – prekidoh ga na njegovo zadovoljstvo. Na rastanku mi je dao Statut. Bio je pravnički dobro uređen po uzoru na statute slovenskih Matica koje je tokom pisanja redom konsultovao.

Susret sa pokojnim profesorom Pavlom Mijovićem u to vrijeme nespornim autoritetom, uopšte, upriličio je Vladimir Nikaljević. Zakazao je zajednički radni ručak utroje u restoranu preko puta stadiona tokom kojeg smo se načelno dogovorili da organizujemo Maticu crnogorsku, a da radni sastanak bude u Pavlovom stanu u Dalmatinskoj ulici u Beogradu. U njemu smo se ubrzo okupili nas dvojica i Dragan Perović i uredili poslove i njihov redosljed do okončanja osnivanja. Spasićev statut Matice prihvaćen je bez nekih bitnijih izmjena i takav je i usvojen na osnivačkoj Skupštini.

Nakon beogradskog sastanka, kod mene na Vranickim njivama, kao osnivači dva puta su se sastajali akademik Vukić Pulević, slikar Rajko Todorović, profesor Ilija Vujošević, slikar Milo Pavlović, Novica Samardžić, Miloš Sančo Perović, moguće i još neki. Prosto, davno je to bilo, zato rizikujem da sam nekoga zaboravio da pomenem. Dogovorili smo da riješimo pitanje sekretara Matice i okupimo intelektualce koji će joj pristupiti na osnivačkoj Skupštini.

Branko Banjević je predložio Marka Špadijera, iskreno rečeno, jedinog čovjeka koji je mogao uzorno da obavlja tu funkciju. Marko se prihvatio ali je profesor Mijović na osnivačkoj Skupštini nenadno odbio mjesto predsjednika, pa je umjesto njega kao prvi predsjednik izabran pokojni profesor Božina Ivanović.

Tako je 22. maja 1993. godine na Cetinju osnovana Matica crnogorska, kojoj je odnedavno pokrovitelj država i kako je red plaća upravu, upravni odbor, činovnike i djelatnost.

Advertisements