Piše: Sonja Radošević

gospodaru005Poštovani Gospodaru,

Hvala Vam što postojite, hvala Vam što ste u ovom i bezbroj drugih prilika pokazali da država to ste Vi, hvala Vam što ste biranim riječima dokazali da su “državni neprijatelji svi koji misle različito od vlasti odnosno od Camorre, hvala Vam što ste nas sve zajedno “hospitalizovali” na ovom našem “Golom otoku.”

Hvala Vam što ste kerberima Camorre ukazali na prave neprijatelje, pustili ih sa lanca da nas rastrgaju na već dobro poznate i raznorazne načine koje primjenjuje Camorra.

Hvala Vam što ste nam dozovolili “slobodu mišljenja i govora”. Eto koliko daleko ste otišli sa Vašom demokratijom, a mi “nezahvalici” ne znamo da ispoštujemo te slobode koje ste nam upravo Vi poklonili.

I da, nakon što smo zloupotrijebili Vaš dar, razmišljamo o sledećem:

“Treba li da kažem i da više ne progovorim?

Treba li nešto da učinim, pa da više nikad ništa ne učinim?

Treba li da ćutim, zadovoljan što sam živ?” (M.Selimović)

Vidite Gospodaru, vi ste nastavili samo diktatorsku praksu poznatu još iz davnih vremena samo sada upakovanu u novi dizajn sa oznakom “Camorra.”

Ne zamjerite Gospodaru što ću Vam se obraćati kroz riječi Meše Selimovića, a prije toga vas samo napomenuti da upozorite dežurne kerbere da ne traže Mešu Selimovića kako bi ga “obradili” zbog njegovih riječi koje korisitim. Samo im kažite da Meša Selimović nije među živima te da se na njega sada ne mogu primijeniti zakoni “Camorre”.

Inače, Meša Selimović je, samo da znaju, književnik koji je napisao romane “Derviš i smrt”, “Tvršavu” i nije znao da će kroz svoje romane odslikati i vaš novi dizajn “made in Camorra”.

A ja, “mali čovjek koji je zaboravio da je mali”, samo začuđeni prolaznik kroz život, u nedostatku riječi koje bi odgovarale Vašem nadahnutom i nadasve premudrom govoru pitam isto što i pomenuti književnik.

“Ja, crv, sitan i nevažan, šta sam mogao učiniti njima, slonovima? Kakvu sam im štetu mogao nanijeti?

Ja sam pesnica koja je udarila u zid.

Ja sam udarac koji boli onoga koji udara.

Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih što se usuđujem da mislim.

Ja, ludi vrabac, pošao sam jastrebu u pohode. Jedva sam izvukao živu glavu.”

Neki “ludi vrapci”, poštovani Gospodaru, ostaju ovdje i sada bez glave. Valjda su to zakoni Camorre.

A ja, ja Gospodaru, ja odvano već ne živim ovdje jer sistem Camorre koristi jednu od svojih mjera – totalna izolacija “državnog neprijatelja”.

Ja sam, eto, sada samo duh koji luta ovim vremenom i prostorom, i ne može se, bez obzira ne sve kazne, još uvijek smiriti. Duh koji se pita:

– Kako su me to ubili? Nisam ranjen, nisam zaklan, nisam mrtav, ali me nema. Zaboga, ljudi, zar me ne vidite? – kažem. Zar me ne čujete? – kažem… Ja sam živ, ja hodam, ja znam šta tražim, ne pristajem da me nema. Mogli su me pretući, mogli su me zatvoriti, mogli su me ubiti, zar su malo ljudi ubili bez razloga? Ali zašto su napravili avet od mene, zašto mi oduzimaju mogućnost da se borim?” (M.S)

Gospodaru, ima nas koji osjećamo porebu da kažemo nešto i tako zloupotrijebimo slobodu govora koju ste nam samo Vi tako bezgranično darovali.

Pa evo, ja želim, ako smijem, da Vam prenesem poruku, da nas koji to zloupotrebljavamo možda treba i pustiti, a evo i zašto:

– A čovjek osjeća potrebu ne samo da misli već i da kaže, čak i veću potrebu da kaže nego da misli. Tako se prazni, oslobađa napetosti. Riječ je odliv suvišne krvi, i rasterećenje od muke, privid slobode. Vlast bi trebalo da je njeguje i podstiče, a ne da je guši, da priređuje svečanosti govorenja, ili još bolje, psovanja, kao pjevanje, kao molitvu, kao čišćenje.”

Gospodaru, ja znam da Vi trpite teške duševen bolove, ali razmislite o ovome, prije nego kerberi, ohrabreni vašim “plemenitim govorom o državnim neprijateljima, ne krenu na rijetke “lude vrapce”

Ako se to desi, samo da podsjetim, kažite im da sa spiska izbače Mešu Selimovića. Nije on kriv.

On je sve ovo što sada mi doživljavamo, nekada davno proživio. Nama se samo ponavljaju ta vremena.

I evo na kraju još nečeg što ste možda nekada davno trebali znati. Sada je već kasno ali ipak, ja ću vam citirati.

“Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako mogu izlječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć… Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće.” (M.S.)

Nadam se, Gospodaru, da ovim vašim uzvišenim porukama upućenim svim onima koji misle različito od Camorre, nijeste htjeli nikoga da zaplašite. To Vi nikada nijeste radili.

Vi, koji ste čuli Gospodarevu poruku, nemojte se plašiti jer strah nas drži ovdje gdje smo sada – na Golom Otoku kojim vlada Camorra.

– A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bič, uperen u grlo, kao nož. Čovjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek, i on nije ono što bi htio biti, već ono što mora da bude. Umiljava se sudbini, moli se sutrašnjem danu, poslušno ponavlja zakon, ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i postajanja. (M.Selimović)