Izvor: Pobjeda

milloTokom dužeg vremenskog perioda, u nekim medijima i nekim okolnostima, očigledno je pominjanje imena Mila Đukanovića u kontekstima koji ne korespondiraju sa Vašim konkretnim političkim i ekonomskim angažmanom. Po Vašem mišljenju, zašto?

-Vjerovatno ste imali u vidu sve insinuacije i podmetanja, i iznutra i spolja, tokom više od jedne decenije, od demokratskog zaokreta Crne Gore, do uspješne realizacije projekta obnove crnogorske državnosti, pa i sve do današnjeg dana. To dolazi iz više izvora, i iz različitih razloga, ali se na kraju sve sliva u jedno prljavo korito, što najbolje odslikava lik i djelo, što tajnih, što javnih protivnika, nezadovoljnika i kompleksaša, za šta apsolutno ne hajem.

Vrlo je šarolika gomila, upregnuta u tu harangu. Tu su i protivnici crnogorske nezavisnosti, zajedno sa poklonicima te ideje, kojima je važnija njihova lična uloga i njihova nekada uzaludna borba za Crnu Goru, no sama Crna Gora. Tu su i samozvane mesije, uzaludni borci za vlast po svaku cijenu, pripadnici raznih interesnih grupa koji djelovanje protiv sopstvene države zaogrću plaštom borbe za ljudske i medijske slobode, i ko sve ne…

Najmanje je tu problem personalno Milo Đukanović. Njihov neprežaljeni problem je zapravo ostvarena nezavisnost Crne Gore, način na koji je došlo do nje i ove tri godine uspješnog funkcionisanja crnogorske države. Ja sam davno prestao da hajem za te podmetnute afere, iskonstruisane optužbe, pa i najgore uvrede koje su mi upućene preko pojedinih medija jer su plasirane iz, nazvaću ih slobodno – najnižih pobuda kritičara vlasti, sve beskrupuloznije i nemoćnije opsjednutih jedinom idejom: kako dovoljno oblatiti vladajuću koaliciju da bi, nezavisno od demokratske volje građana, došli na njeno mjesto. I ponoviću: za njih nema visoke cijene koju ne treba platiti u tom interesu. Ponajmanje je za njih nemoralno, recimo, klevetanje vlastite države koja im je omogućila sve do čega su u životu došli, uključujući i takvu slobodu javnog izražavanja.

Zar ne vidite da su, ne samo opozicioni lideri, nego i njihovi intelektualni i medijski oslonci, samoproklamovani mislioci, analitičari, neshvaćeni kritičari globalnog poretka, inače u mojoj komunikaciji sa njima poznati kao neostvareni, danas mrtvi ljuti i na međunarodnu zajednicu što ne obavi posao umjesto njih nesposobnih i ne promijeni vlast u Crnoj Gori.

Ne shvata, zapravo, ta tragikomična menažerija mrzitelja vlasti, DPS i svega što je u pristojnom odnosu sa nama, koliko nam svojim djelovanjem podižu ugled i relativizuju naše slabosti i u domaćoj i u inostranoj javnosti. Pa i meni lično! Jer, ko god ih čuje, svejedno da li je iz Brisela ili Gornje Morače, jasno mu je da ne može vjerovati ljudima koji tako pljuju po svojoj državi, jasno mu je da je riječ o politički ambicioznim i neuspješnim, isfrustriranim ljudima, od kojih će nekima, kako vrijeme odmiče, sve manje trebati vlast, a sve više pojačana porodična pažnja ne bi li bar ostali podnošljivo agresivni u svom radnom i životnom okruženju.

Rekao bih da se na sličan način prema svemu ovome odnosi i najšira javnost…