Piše: Brano Koćalo

apathy04„Ostroga mi, ubiću te!“, čuh nedavno u prolazu nekog nikšićkog klinca od 14-15 godina kako upućuje prijetnju nekom svom vršnjaku. Baš cool, strava. Zakletva u manastir Ostrog (karakteristično i nesumnjivo nikšićki „brend“) pored one na slobodu i krst, omiljena je – mahom među lokalnim sitnim krimosima, ili pak klincima(!), što je valjda sociološki zanimljivo za istražiti. Ili nije, zavisno koliko poznajete (priznajete da poznajete)  ili osjećate kako „funkcioniše“ ovo društvo. Sve je to uglavnom jasno i debelo dokumentovano  – stvarnošću. I to na svakom ćošku.

Po teoriji geštalta, nikad ne možete izaći iz neke forme. Sistem je strogo određen, sve ima neka pravila, rukavce i pravce kretanja. Sve je, znači, neki definisan sistem. Čak i haos! Ljudi koji ovdje žive sistematski su geštaltizovani u kolotečinu, oni koji su sudbinski, „duhovno“ i „materijalno“ vezali sebe za  ovaj prostor, za „njihovu“ Crnu Goru, oni mahom nikad nijesu poželjeli ljepšu pozornicu od one koju im nudi ovaj grad ili ova država. Ili da su bar, kojim čudom, poželjeli da taj svoj životni prostor urede, očešljaju i takvog ostave sopstvenoj djeci. Ne, taj svijet nikšićki živi neki svoj bešćutni život, pomirljiv sa onim što ima – a nema ništa, sem poluruine i ruševine, ostatke nekih pozornica što su nekad, na razglednicima, ocrtavale nekakav grad. No, kako reče čini mi se Kundera, život je masovna pojava. U tom smislu, ljudi u masi i ljudi iz mase su obični skakavci. Vrlo malo se razlikuju od insekata. S tim što ti skakutavi stvorovi bar ne gledaju tv, nemaju tabore i kolektive, a i ne čine nikakvo promišljeno zlo. To jeste i neka univerzalna priča današnjice, ali biti stanovnik ove zemlje danas daje toj priči i neku lokalnu specifičnu težinu. Možda neki Finac iz Helsinkija ili Tamperea ima svoju muku živeći veći dio života u onom mraku i lapavici. Ali šta je to u poređenju sa, recimo, nikšićkim dugim ljetima, kada su česme gotovo suve, a jedini „mlaz“ koji u izobilju teče je milozvuk gradskih diskoteka!

Sa jedne strane, ovaj grad razapet između svakidašnje buke i bijesa, nepovratno je zaspao. Bolest spavanja, koja je zahvatila svako tkivo ovog jadnog društva, mnogo je opasnija od svinjskog i ptičjeg gripa. San je dubok, narkoleptičan, nema ni batrganja od košmara, jer kompletno tijelo društva nepomično i ravnodušno sanja neki jezivo apsurdan san. San bez sadržaja, sem ako sadržajem ne nazovemo svakodnevno preživanje i blebetanje o „ničemu“ po kafićima i ulicama. Sa druge strane je ambis nezainteresovanosti za bilo kakvo buđenje, i tu zapravo svaki crnogorski grad i cijela Crna Gora jednim dahom dišu: dahom ništavila i iščekivanja da se desi neko čudo – samo od sebe i samo za sebe, a nikako zbog tih istih spavača!

Advertisements