Izvor: http://www.slavkoperovic.wordpress.com

freedomKada je Nikšićem vladala, prvi put poslije Drugog svjetskog rata, opoziciona koalicija, u vazduhu se osjećala sloboda.

Ne ulazim u priču o tome koliko je koja stranka dobila mjesta, da li je to u redu, kakve su bile personalne kombinatorike i da li su bili na svakom mjestu adekvatni ljudi, činjenicu da je ta lokalna vlast vratila ogromne dugove pređašnje vlasti, i već mogla da startuje sa novim projektima bez pomoći vlade, i slično…

Bila je sloboda, u kojoj su pacovi i miševi vlasti otišli u svoje rupe. Kada smo gordo šetali gradom, slobodni. Kada se sva opozicija družila i shvatala da “oni drugi” opozicionari nisu bauk, već sasvim normalni ljudi sa običnim ljudskim vrijednostima i slabostima.

Kada su se svi čudili za one iz “drugog tabora” kako oni mogu biti “tamo” a ne “ovamo”, i obrnuto, i kada se pobrkalo ko je “njihov” a ko “naš”. To je bilo kratko vrijeme slobode, koja je imala i svoje nedostatke, jer smo, naravno, daleko od savršenstva. Pod teškom presijom režima, nije ni čudo što ima mnogo problema u organizaciji opozicionih partija.