Izvor: Jutarnji list

suboticMessieur Subotik, kako su oslovljavali Stanka Subotića Caneta u jednom švicarskom hotelu gdje smo prošlog četvrtka poslijepodne radili intervju za Jutarnji list, odlučio je progovoriti o temama koje su, od ubojstva Ive Pukanića, glavne preokupacije hrvatskih i srpskih medija. Subotić je dobrodržeći pedesetogodišnjak (rođen blizu Uba u Srbiji, 1959.), prilično imućan, jedan od glavnih europskih distributera cigareta i osoba o kojoj se pisalo najbolje i sve najgore.

Zadnji put sam ga vidio u Zagrebu prije četiri godine. Sad ima nešto manje kose, malo je deblji, ali ništa manje kontroverzan. Govori vrlo odmjereno i artikulirano. Ne muči se s riječima iako od sredine sedamdesetih živi izvan Srbije. Trudi se uvjeriti sugovornika u iskrenost onoga što priča, ali nisam to doživio kao neku prikrivenu verbalnu agresiju, želju da svakako uvjeri onog drugog da je u pravu.

Odjeven je jednostavno. Bijela majica, plavi sako i crne mokasine. U baru hotela, oko nas, sjedili su muškarci i žene s kojih je vrištalo bogatstvo. Odjeća, nakit, satovi.

Pitao sam ga, nepristojno, koliko je “težak”. Nije odgovorio. Jedan poljski magazin svrstao ga je 2007. na 95. mjesto u istočnoj Europi po bogatstvu. Tvrde da je njegov imetak vrijedan 600 milijuna dolara.

• Prema informacijama koje su objavljene u hrvatskim medijima, prije svega u zagrebačkom Nacionalu, a temelje se na navodnom iskazu pokajnika u istrazi o ubojstvu Ive Pukanića, vi ste od Sretena Jocića, zvanog Joca Amsterdam, naručili likvidaciju bivšeg vlasnika Nacionala. Je li to istina?

– Moram priznati da sam umoran od negiranja ‘navodnog’ iz Nacionala. Samo na sudu sam to učinio više od osamdeset puta i sve presude dobio…

• Pitam vas izravno jer to je pitanje na koje mnogi žele čuti vaš jasan odgovor…

– Morate mi prije odgovora na to pitanje reći što je točno taj ‘jasan odgovor’. I hoće li hajka, koja je pokrenuta protiv mene, biti zaustavljena kada jasno kažem da ne poznajem nikoga od ljudi koji se spominju u tom slučaju. Dakle, nisam ih mogao ni viđati niti se s njima dogovarati, pa tako niti imati ikakve veze s cijelom pričom. Na kraju, ona je samo nastavak jednog dugog procesa započetog prije više od deset godina tijekom kojeg sam bio prije svega kolateralna žrtva nastojanja političkih protivnika Zorana Đinđića i Mile Đukanovića da ih diskreditiraju i optuže za kriminal, šverc, a evo sada i za ubojstva.

• Tko je, dakle, naručitelj ubojstva?

– Je li dovoljno jasno ako kažem da iza ubojstva Pukanića prije mogu stajati oni za koje je obavljao ove prljave poslove. I o kojima je sve znao, nego bilo tko drugi. A ljudi koji su započeli i montirali hajku protiv mene, Đinđića i Đukanovića sjede u Beogradu. I mislim da bi njih trebalo pitati upravo to: jesu li poznavali Pukanića, jesu li radili s njim, jesu li poznavali i radili s raznim kriminalcima… Mislim da ima dosta toga na što bi ti ljudi trebali odgovoriti.

• Jeste li financijski pomagali Đinđićevu stranku?

– Od 1995. do Đinđićeve smrti, pa još koju godinu nakon njegova ubojstva, pomagao sam Demokratsku stranku. Dao sam deset milijuna eura i ne vjerujem da je itko dao više za demokratske promjene u Srbiji. A puno njih se hvali da su dosta toga dali.

• Što znate o odnosima Đinđića i Koštunice?

– Isti ljudi iz Koštuničina stožer, koji su mene odredili za odstrel, dali su političku, logističku i svaku drugu pomoć u ubojstvu Zorana Đinđića. Kada je ubijen, napadi na mene nisu stali jer je trebalo dokazati da sam ja kriminalac, pa je onda i Đinđić kriminalac. Pogotovo zato što sam financijski pomagao njegovu stranku. Morao sam biti kažnjen, bez obzira na to jesam li kriv ili nisam.

• Vratimo se u 2001. Iz kojeg razloga je pokojni Pukanić tada pisao o vama?

– Pukanić je bio puki izvršitelj, pijun kojeg su oni, za koje je radio, bez ikakvog žaljenja potrošili. S njim sam se zbog toga tužio. Trebali smo se, jednom prilikom, suočiti pred sudom u Zagrebu. Nije se pojavio. To mi čak nije ni smetalo jer sam zadovoljštinu dobio kroz sudske presude. I što se mene tiče na taj sam način s tim gospodinom, izvršiteljem tuđih naloga, i završio.

• Mislite na srpske političare?

– Krivce za ono što mi se događa, za više od deset godina progona kojem smo izloženi moja obitelj i ja, nikada nisam ni tražio u Nacionalu. Tražio sam tamo gdje oni stvarno i sjede, tamo gdje su osmislili, organizirali i izvršili svoje zločine, od kojih je samo jedan bilo i ubojstvo Zorana Đinđića, u kojem su, kroz logističke podrške i davanje političkog legitimiteta ubojicama, i sami sudjelovali. Ti su ljudi krivci. I u Beogradu su.

• Tko su ti ljudi?

– To su osobe crnogorskog podrijetla koje imaju stvarnu vlast u Srbiji i koji su doveli na vlast bivšeg srpskog premijera Vojislava Koštunicu. Oni su stvorili svoju mrežu, postavili svoje ljude na ključna mjesta u policiji i pravosuđu te provode pravi teror. Izmišljaju mafiju, izmišljaju kriminal i afere. Oni drže Srbiju ucijenjenom. U političkom smislu oni su srpski hegemonisti. Zbog njih Srbija ima problema sa svim svojim susjedima. Nadalje, oni su ti koji Srbiju svojom politikom drže izvan europskih integracija i onemogućuju stvarnu demokratizaciju društva dok države u našem okruženju postaju dio naprednog zapadnog svijeta.

• Koji bi bio motiv takvog obračuna s vama? Ipak su vas tada u Nacionalu proglasili šefom mafije na Balkanu. Je li to bio politički ili poslovni obračun?

– Sve to zajedno. No, kad već pričamo o događajima koje možemo svesti u kriminalni kontekst, moramo govoriti o ovim ljudima koje sam spomenuo i koji su pravi kriminalci. Oni su izmislili duhansku aferu.

• Kako možete biti tako sigurni u to što govorite?

– Evo, kronološkim redom ću vam posložiti stvari. Prvo, duhansku aferu su izmislili ljudi iz kabineta Vojislava Koštunice. Oni su vodili tzv. ekspertnu skupinu ili ‘expert unit’, kako su je zvali. Oni nisu bili službena institucija Vlade Republike Srbije. Ne postoje dokumenti o njihovu formiranju, statusu, zadaćama. Ekspertna skupina je djelovala kao paradržavno tijelo Vlade Vojislava Koštunice.

• Opet ću vas pitati za njihova imena?

– U tom tijelu su bili Rade Bulatović, koji je kasnije postao šef Bezbedosno-informativne agencije (srpskog pandama hrvatske SOA-e op.a.). Zatim, šef Koštuničina kabineta Aleksandar Nikitović, Dragan Jočić, koji je također kasnije imenovan šefom policije, te njihova medijska uzdanica, direktor srpske televizije Aleksandar Tijanić. To je, da tako kažem, ključni dio tima koji je stvorio duhansku aferu.

• S kojim ciljem? Što su željeli postići?

– Pretpostavljam da je jedan dio njihovih ciljeva postavljen kroz činjenicu da su svi podrijetlom Crnogorci. Oni zbog toga,žele vladati Crnom Gorom iz Beograda. Ništa manje važno nije ni to što su tada, kroz duhansku aferu, htjeli oslabiti i naštetiti sada pokojnom srpskom premijeru Zoranu Đinđiću i Mili Đukanoviću. To je zapravo bila njihova glavna namjera, a u svemu tome ja sam bio usputna žrtva.

• Imate li bilo kakve dokaze za te tvrdnje?

– Već u početku, 2001., imao sam informacije da se tako nešto sprema. Sad imam i dokaze.

• Kakve dokaze? Odakle?

– Dobio sam, preko svojih odvjetnika, od talijanskog tužitelja u Bariju opsežnu dokumentaciju koja je za mene i moje tvrtke trebala biti krunski dokaz da smo umiješani u krijumčarenje cigareta na području bivše Jugoslavije. Te tzv. dokaze pribavila je skupina Koštuničinih ljudi koje sam već spomenuo.

• Što su ti dokazi?

– To su ispisi novčanog prometa s računa mojih kompanija koje su bile registrirane na Cipru. Te legalne novčane transkacije nemaju nikakve veze s Italijom i predmetom istrage talijanskog tužiteljstva ni s ljudima koji su osumnjičeni za krijumčarenje u Bariju.

• Ima li još šta?

– Zanimljivo je da su priloženi talijanski prijevodi tekstova koje je o meni objavljivao Nacional. Zanimljivo je i to da su oni prevođeni i slani u Italiju iz Koštuničina kabineta. Iste dokumente su dostavili i u Europsku Uniju, točnije u njihov Ured za borbu protiv korupcije.

• No, indikativno je da je vaše ime, uz ime Mile Đukanovića, u optužnici talijanskog tužiteljstva u Bariju zbog šverca cigareta?

– U Italiji sam bio samo kao turist. Nikoga ne poznajem od optuženih, nitko me od njih nije spominjao u bilo kojem kontekstu i nema ničeg što me može na bilo koji način kompromitirati.

• A oni računi s Cipra?

– Oni su, rekao sam vam, računi legalnih prihoda od legalne prodaje cigareta. Do njih su došli putem tzv. međunarodne pravne pomoći kada je srpska vlada pokušala utvrditi gdje je Miloševićev novac. U sklopu toga, a i zbog čiste slučajnosti jer se direktor jedne moje tvrtke preziva Milošević, a nema veze s obitelji Slobodana Miloševića, s Cipra su u Beograd stigli dokumenti sa svih računa koji imaju veze sa srpskim državljanima ili su Srbi vlasnici. Oni su tako dobili uvid u promet mojih tvrtki. Manipulacija tu nije završila. Te podatke su spojili s pisanjem Nacionala i srpskih novina te uputili talijanskom tužitelju sa zaključkom da je taj novac rezultat pranja novca od krijumčarenja cigareta za Milu Đukanovića i Zorana Đinđića.

• Od uvoza cigareta u Crnu Goru i Srbiju?

– Ne. Nisu to takvi računi. To je promet moje kompanije koja je imala distribucijska prava od velikih svjetskih proizvođača cigareta za određena područja. Neka od tih područja su Srbija i Crna Gora, Kosovo, Albanija itd.

• Zašto su vas, ako je cijela duhanska afera iskonstruirana, u travnju 2008. dva mjeseca držali u ruskom ekstradicijskom pritvoru?

– Zbog Interpolove tjeralice koja je podignuta na zahtjev MUP-a Srbije, a kao rezultat istrage u akciji kod kodnim imenom Mreža. Ta je policijska akcija bila posljedica onoga što je iskonstruirano u Koštuničinu kabinetu i pisanja medija. Trebam reći da je ta ista akcija uglavnom poslužila bivšem ministru unutarnjih poslova Srbije Dušanu Mihajloviću kako bi me ucjenjivao.

• Kako vas je ucjenjivao?

– On je pokrenuo tu akciju u kojoj sam ja bio jedna od osoba pod istragom, a istodobno me pozvao u svoj kabinet.

• Pod istragom je istodobno bio i Miloševićev sin Marko?

– Da. Bilo je dosta ljudi pod istragom, a jedan od njih je bio i Marko Milošević. Ukratko, bili su svi koji su radili s cigaretama.

• Jeste li prodavali cigarete Marku Miloševiću?

– Nisam radio ni s jednim od ljudi koji su bili pod tom istragom. Pa tako ni s Markom Miloševićem. Bio sam distributer. Od kompanija, za koje sam radio, imao sam strogu zabranu bilo kakve trgovine s ljudima iz Miloševićeva kruga.

• Kako su te kompanije mogle znati kome prodajete cigarete?

– Po dokumentima i računima koje su dobivali. Znali su kome prodajem.

• Vratimo se ministru Mihajloviću. Što je točno želio da mu date? Novac?

– Kad me pozvao u kabinet, već je trajala ta policijska akcija Mreža. Prvo je počeo govoriti o tome da neki luđak policajac, koji želi pisati knjigu o tome, vodi tu akciju. Onda je izvadio neki papir, oranigram, koji je pokazao da sam ja, zapravo, na vrhu organizacije te gotovo šef državnoj policiji, carinskoj službi. Osim Miloševiću. Ispod mene su bili svi drugi koji su u to vrijeme radili s cigaretama. Rekao sam mu da je to sve glupost, što i njemu mora biti jasno. Rekao je da razumije i shvaća. Onda me počeo ispitivati o tome kako mi idu poslovi, kako zarađujem. Bilo mi je jasno što želi, pogotovo kad mi je rekao da ne mora ta istraga baš biti takva i da ja ne moram biti tako visoko na popisu. Možeš biti na vrhu, u sredini ili na dnu i dodao da ćemo se opet vidjeti.

• I jeste li?

– Susretali smo se još nekoliko puta. Svaki put je nosio oranigram gdje sam bio sve niže. Kako je padala moja važnost u policijskim dokumentima, tako je rastao njegov apetit. Zadnja njegova ponuda je bila da će me skinuti s liste. Za sve ovo što govorim imam dokaze i svjedoke. Dakle, doveo je u moju kuću u Marbelli, Španjolska, bivšeg direktora tvrtke C-marketa (srpski lanac maloprodaje op. a.) Slobodana Radulovića i dokumente po kojima sam im trebao platiti 15 milijuna eura kako bi oni privatizirali tvrtku. Moja korist u svemu bilo bi skidanje s liste operativne akcije Mreža. Nikada im nisam odgovorio na tu ponudu. U međuvremenu, Mihajlović je otišao s ministarskog mjesta, a zamijenio ga je Dragan Jočić koji je jedan od ljudi iz Koštuničina spomenutog ekspertnog tima. A Jočić je dobio od Mihajlovića sve dokumente policijske akcije Mreža. Iz toga je krenula opet istraga, ali pazite, protiv nepoznatog počinitelja, odnosno osobe.

• Jeste li ikad bili službeno pozvani na razgovor u policiji?

– Nikad i nitko me nije pozvao na policiju. Slali su izaslanike koji su ispitivali koliko bi platio ako bi se cijela stvar sredila.

• Jeste li platili?

– Nisam bio spreman dati novac da bi me spasili od nečeg što je je puka izmišljotina Koštuničine ekipe.

• No, činjenica je da su talijanske vlasti tražile od svih država gdje imate registrirane tvrtke da izvrše kontrolu finacijskog poslovanja istih?

– Naravno. Talijani su to učinili zbog tendencioznih informacija i manipulacija koje su im poslane iz Srbije od Koštuničinih ljudi. I što su našli? Francuzi su dvije godine istraživali. Švicarci skoro četiri. Isto tako je bilo u Lihtenštajnu. Svi su zaključili isto: oko mene i mojih tvrtki nema sumnjivih poslova. Nisam šef duhanske mafije i nisam, na bilo koji način, povezan s bilo čim što se može svesti pod kriminalne radnje.

• Ostaje Italija? Tamo istraga još nije gotova.

– Od talijanskih vlasti očekujem da me pozovu i da me pitaju što imam za reći. Rado ću se odazvati njihovu pozivu i s dokazima pojasniti kako se temelji optužbi protiv mene oslanjaju na golemoj manipulaciji iz Srbije.

• Niste mi odgovorili zašto su vas zadržali u ruskom pritvoru?

– U Moskvu sam putovao na poziv predsjednika Savjeta Ruske Federacije. Na aerodromu su me zadržali i bio sam dva mjeseca u pritvoru.

• Zbog Interpolove tjeralice?

– Da. U ta dva mjeseca Rusi su imali dovoljno vremena da istraže dokumente koji su poslani iz Srbije kao objašnjenje optužnice koja je protiv mene podignuta na Specijalnom sudu od onih istih Koštuničinih ljudi koji štite kriminal svake vrste u Beogradu. Optužnica je, a to su shvatili i u Rusiji koja je dobra sa Srbijom, puna različitih nelogičnosti. Primjerice, optužuju me za zloporabu službenog položaja u svojoj privatnoj tvrtki. Razumio bih da sam bio u državnoj službi kao ministar ili nešto slično, ali ovako je sve to smiješno.

• Imate li se namjeru pojaviti na sudu u Beogradu?

– Od 1997., kada sam otišao iz Srbije, u Beograd sam dolazio barem jednom mjesečno. Znaju gdje živim i znaju mi adresu. O tjeralici nisam službeno informiran kao ni moji odvjetnici. Željeli su napraviti cirkus i jesu. U međuvremenu sam nudio jamčevinu da se mogu braniti sa slobode, ali nisu na to odgovorili.

• Nisu još ili uopće neće?

– To je dio koji me najviše zbunjuje, bolje reći zbog kojeg sam zaprepašten. Izgleda kao da oni mene ne žele na sudu. Kao da ne žele da ja išta govorim. I taj stav sam apsolutno razumio u vrijeme Vojislava Koštunice. I ja i moji politički prijatelji Đinđić i Đukanović za njega smo bili protivnici s kojima se želio obračunati. To mi se, naravno, nije sviđalo, ali je bilo u neku ruku logično.

• Pa i danas je na vlasti u Srbiji Demokratska stranka Zorana Đinđića?

– Točno. Danas je u Srbiji na vlasti Demokratska stranka Zorana Đinđića, stranka koja bi trebala obraniti, ne samo mene, od suludih napada, nego prije svega zaštititi svojeg mrtvog lidera kojem je, zajedno s Đukanovićem i sa mnom, iskonstruirano da je kriminalac i švercer. A, evo sada, preko slučaja Pukanić, koji je ‘navodno’ ubijen zato što je bio ‘navodni’ svjedok o tome da smo o nas trojica rukovodili švercom cigareta, eto sada, kroz taj slučaj, montiraju nam, svoj trojici, i da smo ubojice.

I Demokratska stranka, stranka na vlasti u Srbiji, stranka kojoj sam nebrojeno puta pomagao, o čemu mogu svjedočiti i njezini lideri, zaključno s Borisom Tadićem, stranka na kraju krajeva s čijim sam članovima, pa i s Tadićem, zbog svega spomenutog imao jako srdačan odnos. E, ta stranka, ne samo da mi nije pomogla, nego nisu ništa učinili barem da mi se dopusti da se, uz kauciju, branim sa slobode.

Taj dio priče me šokira, to ne razumijem, kao što ne razumijem ni to što su i danas, u Srbiji, na ključnim mjestima u pravosuđu, medijima i policiji, ljudi Vojislava Koštunice. Tadić ih je tu jednostavno ostavio. I to me ni na koji način ne bi interesiralo, ali ti ljudi, u pravosuđu, policiji i medijima i danas odlučuju o mojoj sudbini, neposredno ili posredno. Uostalom, što ćete više od činjenice da je osoba, koja je izravno sudjelovala u kreiranju duhanske afere, a gdje smo ocrnjeni Đinđić, Đukanović i ja, danas direktor Javnog televizijskog servisa nacionalne, državne televizije. I neka kažu moji prijatelji iz DS-a, koji ga na tom mjestu drže, je li mu je to nagrada za to što je radio. Ako neće reći, reći ću ja…

• Pa recite?

– Ne ovako. Upravo završavam ekstenzivnu video i pisanu izjavu o svemu što se događalo od 1995. do 2008. godine u Srbiji. Imena ljudi s kojima sam imao različite veze, imena onih koji su me ucjenjivali još 1997. kada sam, zbog podrške antimiloševićevih stranaka, a prije svega Zorana Đinđića, protjeran iz Srbije. Najvjerojatnije u sljedeća dva do tri tjedna uputit ću je Specijalnom sudu i javnosti.

• Što mislite kakve će biti reakcije?

– To ne znam. Nikada nisam želio unositi nemir na srpsku političku scenu ili među poslovne ljude koji su im bliski. Ali da zaštitim svoju obitelj, sebe i svoju čast moram učiniti nešto kako bi se čula istina o meni, mom poslu i mojim kontaktima u poslovnim i političkim krugovima.

• Bojite li se za vlastitu sigurnost?

– A toliko sam godina bio zabrnut da više ne mogu biti. Bojim se jedino toga da se nešto ne dogodi prije nego što kažem sve što imam za reći.

• Jeste li primali prijetnje?

– Sve ove godine. Stalno mi prijete. I danas. Zar ne mislite da je prijetnja ovo što se sada događa? Zar ne mislite da nije prijetnja kad vas netko stavlja u kontekst likvidacije jednog čovjeka? A ja se trebam pravdati jer obitelji ubijenih, zbog laži i podmetanja, misle da ja stojim iza smrti njihovih bližnjih.

• Kako ste vi i Milo Đukanović postali prijatelji?

– Đukanović je moj prijatelj već dvadeset godina.

• Što je s optužbama da su bankovni računi s vašim imenom ustvari oprani novac Mile Đukanovića?

– To je tek dio priča i laži koje se šire o meni kako bi se naštetilo Đukanoviću, ali i pokojnom Zoranu Đinđiću. Pričalo se da je avion moje tvrtke zapravo Đukanovićev. Zatim da su prihodi od mojeg businessa zapravo pranje novca za Đukanovića i Đinđića. Ali sve su istrage, kao što sam već rekao, pokazale da je novac legalna zarada. Uvijek kad su mene napadali ciljali su na Đinđića i Đukanovića. Prvo ja, a onda oni preko mene. I uvijek se događalo, što ne može biti slučajno, pred neke važne političke događaje u Srbiji ili Crnoj Gori.