Izvor: Vijesti

kovacNa nedavnom samitu pod okriljem Organizacije američkih država (OAS), čija Povelja ima više demokratskih elemenata nego Povelja NATO, iako u njoj, za razliku od NATO-a, glavnu riječ nema „najmoćnija svjetska demokratija“, američkog predsjednika Obamu čekalo je iznenađenje. Da li je ono bilo prijatno ili neprijatno Obama kasnije nije komentarisao, ali ono što se sa sigurnošću može reći je da je bio zatečen, i, u trenutku, nije znao kako da reaguje.

Sa njegove lijeve strane, iznenada se pojavio venecuelanski predsjednik Ugo Čaves, i uz ispruženu ruku, u drugu, lijevu, tutnuo mu jednu knjigu. Sa lijeve strane u lijevu ruku, kako se ubrzo uspostavilo, „lijevu“ knjigu, u stvari, knjigu-simbol ljevičarske misli u Južnoj Americi. Jer za posjedovanje ove knjige generalske hunte su, pod brižnim okom američkih obavještajnih službi, slale na robiju. A to je za hiljade intelektualaca, studenata, radnika, i ostalih slobodnomislećih građana, nažalost, bio i put bez povratka.

Da li će se knjiga Eduarda Galeana „Otvorene vene Latinske Amerike“ naći na Obaminom radnom stolu? Manje je vjerovatno da će je odabrati za štivo za laku noć jer se ne bavi nimalo „laganim“ temama. Moguće je čak i da je Obami knjigu već na završetku sastanka oduzeo šef kabineta, jer američki predsjednik, za razliku od čelnika crnogorske države, sve poklone, vrednije od 200 dolara, koje je primio za svoga mandata deponuje u za to specijalizovanu instituciju. A zar knjiga sa Čavesovim autogramom i posvetom ne bi vrijedila bar toliko?

Najgore bi bilo ako bi Galeanovu knjigu snašla zlehuda sudbina jedne isto tako poklonjene knjige na crnogorskoj političkoj sceni. Vrijeme je pokazalo da je knjiga „Pravila ćutanja“ Momira Bulatovića poklonjena od strane Liberalnog saveza tadašnjoj vrhovnoj tužiteljici Vesni Medenici ostala nepročitana i, kao što je izgleda praksa u tužilaštvu, službenik DHL-a je ekspresno otpremio na đubrište novokomponovane DPS istorije. A ta bi se knjiga mogla lako preimenovati u „Otvorene vene Crne Gore“!

Jer Galeano i Bulatović se mogu složiti u jednom, a to je da je najvažniji uzrok vjekovnog siromaštva i robovanja regiona o kojima pišu u imperijalnim centrima moći upravo bahat i drzak, fundamentalno nedemokratski odnos vladajućih elita tih regiona prema prirodnim i kulturnim, političkim i ekonomskim resursima sopstvenih država. Ove elite su ličnim interesom održavanja na vlasti po svaku cijenu demolirale sve mogućnosti drugačijeg i humanijeg društvenog razvoja. One su bile zainteresovanije za svoje lične privilegije, za enormno bogaćenje kroz polulegalne i ilegalne transakcije, od sirovina do cigareta, i, od srebra i zlata do imuniteta i državljanstva, nego za dobrobit sopstvenih građana. Tako se, na primjer, dešava da kao što su prije šest decenija pojedine južnoameričke države predstavljale mirnu luku za zločince fašizma sa dubokim džepom, danas crnogorska država dijeli državljanstva regionalnim i bjelosvjetskim zločincima privatizacije. A kako i ne bi, kad u njima vidi svoj odraz u ogledalu? To uzajamno prepoznavanje sadrži i nadu da će, ukoliko jednoga dana zatreba promjena državljanstva ili identiteta, i ovi međunarodni „kumovi“ biti široke ruke.

Tu je analogija sa otvorenim venama najadekvatnija. Kao što krv koja organizmu omogućava život otiče kroz otvorene vene, tako i mogućnost opšteg prosperiteta jedne političke zajednice biva nepovratno izgubljena kroz korupciju, nepotizam i pokoravanje imperijalnim gospodarima. Građani takve države postaju roblje, a za njihovu kulturnu i prirodnu baštinu prepisuje se jednostavna terapija – bager, bager, samo bager. A „nevidljiva“ ruka tržišta koju tajkunaške elite koriste kao opravdanje za svoja svjesna nedjela postaje i te kako vidljiva i čvrsta jer namiče omču oko vrata svemu što predstavlja otpor jednodimenzionalnoj stvarnosti.

Jer, treba se suočiti sa činjenicom da je privatizacija sprovedena u bivšim „socijalističkim“ zemljama poslije pada Berlinskog zida (čiji će dvadesetogodišnji jubilej ove godine biti „proslavljan“ na sva zvona) bila jedna vrsta genocida. Prema studiji sociologa sa univeziteta Oksford i Kembridž, koju je objavio ugledni britanski medicinski časopis „Lancet“ početkom godine, privatizacija je u ovim državama uzrokovala oko milion mrtvih. Nagli gubitak posla, gubitak društvenog statusa, urušavanje zdravstvenog i penzionog sistema doveli su do katastrofalnog povećanja mortaliteta. Najteže pogođena grupa bili su radno sposobni muškarci. Ono što engleski naučnici ne navode, ali što, po mom mišljenju, predstavlja važnu komponentu cijelokupne jednačine je to što su radno sposobni bili ujedno i vojno sposobni, pa se ovdje može vidjeti ostvarena želja za militarističkom likvidacijom ideoloških protivnika, posebno imajući u vidu antisocijalističku histeriju koja je i danas ideja-vodilja u nekim zapadnim elitnim krugovima.

Još je Erih From isticao da živimo u svijetu kojim vladaju nekrofili, oni koji uzdižu mrtve stvari nad živim bićima i uživaju u premoći tehnokratskih procedura i rutina, „stepenika“ i „upitnika“ nad spontanošću i slobodom. Ili, kako to precizno i slikovito opisuje Galeano: „Mi živi postavljamo pitanja i dajemo odgovore, a imamo i drugih ozbiljnih nedostataka koje nam teško može oprostiti sistem koji vjeruje da smrt, kao i novac, popravlja ljude.“