Izvor: blog.vecernji.hr/misak

teslaPriču koju slijedi saznao sam na temelju tekstova izvjesnog Igora Spajica, zaljubljenika u Teslu. To je još jedna u nizu priča koje nećete naći u ‘regularnim’ Teslinim biografijama, kao što je ona odlična biografija, objavljena i kod nas, od Margaret Cheney.

Priča je dio velike mitologije koja je nastala oko Tesle, vjerujem – ne bez razloga. Vjerujem da ima još stvari u kojima svijet Teslu tek treba stići. Bio je pionir radija, x-zraka, radara i desetaka drugih izuma koje je otkrio i koji su u njegovo doba zvučali poput SF-a. Tu smo ga stigli. Oni koje zanima ideja koja se krije iza pojma „free energy“ složit će se da ga tu još nismo stigli. Ali niti tu popis ne završava, ali o tome nekom drugom prilikom.

Ovoga puta riječ je o Teslinom električnom autu. Odmah na početku, evo i nekih izvora na temelju kojih je složena priča koja slijedi: Artur Abram, «The Forgotten Art of Electric-Powered Automobiles», The Cormorant, bilten Packard Cluba (datum nepoznat); intervju Dereka Ahlersa s Petrom Savom 16. rujna 1967. (iz arhiva Ralpha Bergstrassera); David H Childress, „The Fantactic Inventions of Nikola Tesla“ i „The Tesla Papers“; Extraordinary Technology, sv. 1, br. 2, travanj/svibanj/lipanj 2003; A. C. Greene «The Electric Auto That Almost Triumphed», Dallas Morning News, 24. siječnja, 1993….. .. Neke možete naći i na netu kao: Jerry Decker, «Tesla’s Electric Car – The Moray Version», KeelyNet BBS, objavljeno 31. siječnja 1993; GerryVassilatos «Tesla’s Electric Car», KeelyNet BBS… Odmah vas upozoravam da nema puno podataka i da nećete naći bog-zna-što.

Za ovu priliku dovoljna će bit kompilacija podataka spomenutog čovjeka, pretvorena u zanimljivu priču. Pripovijedanje priča još nije zabranjeno ili…?

Dakle, grad Buffalo na sjeveru države New York jednog tjedna u proljeću 1931. bio je svjedok jednog nevjerojatnog događaja. Ekonomska depresija donekle je umrtvila poslovanje i proizvodnju, ali grad je usprkos tome vrvio od aktivnosti. Među tisućama vozila koja su se kretala gradskim cestama bio je jedan luksuzan automobil koji se zaustavio kraj ruba pločnika na raskršću sa semaforom – novi Pierce-Arrow sedan, s farovima koji su se stapali s širokim lukovima prednjih blatobrana u jedinstvenom stilu Pierce-Arrowa. Ovaj se elegantni automobil izdvajao od drugih i po tome što tog svježeg dana nije bilo vidljive pare koja bi kuljala iz njegove ispušne cijevi. Neki prolaznik je prišao vozaču i kroz otvoreni prozor prokomentirao odsutnost ispušnih plinova. Vozač se čovjeku zahvalio na komplimentu i dodao da je razlog taj što u automobilu «nema motora».

U tvrdnji je, kaže priča, bilo i nešto istine. U Pierce-Arrowu zaista nije bilo nikakvog motora s unutarnjim izgaranjem. Na njegovom mjestu bio je električni motor. No, vozač je mogao reći i to da je električni motor radio bez baterija – bez bilo kakve vrste «goriva».

Taj je vozač bio Petar Savo, ali nije imao nikakve veze s njegovim svojstvima. Bilo je t djelo njegovog jedinog putnika, čovjeka kojeg je Petar Savo znao kao «ujaka»: nikoga drugog nego električnog genija Nikole Tesle glavom i bradom.

Tijekom 1890-ih Nikola Tesla je revolucionirao svijet izumima na polju praktičnog elektriciteta, poput indukcijskog električnog motora, izmjenične struje, radiotelegrafije, bežičnog daljinskog upravljanja, fluorescentne svjetiljke… . U moderno tehnološko doba nije nas uvela istosmjerna struja Thomasa Edisona (DC), nego višefazna struja Nikole Tesle (AC). Ali Tesla nije zaspao na lovorikama, već je nastavio s fundamentalnim otkrićima na području energije i materije. Otkrio je kozmičke zrake desetljećima prije Millikana, a prije drugih bavio se i rendgenskim zrakama, katodnom cijevi i drugim vakuumskim cijevima. Međutim, potencijalno najvažnije otkriće Nikole Tesle bilo je da se električna energija može prenositi Zemljom i oko Zemlje u atmosferskoj zoni zvanoj Schumannova rupa. Ona se proteže od površine planete do ionosfere na visini od oko 80 kilometara. Elektromagnetski valovi ekstremno niske frekvencije od oko 8 Hz (koliko iznosi Schumannova rezonanca ili puls Zemljinog magnetskog polja) putuju doslovno bez gubitaka do bilo koje točke na planeti. Teslin sustav distribucije struje i njegova posvećenost besplatnoj energiji značili su da bi se na njega mogao priključiti bilo tko u svijetu s električnim uređajem ispravno usklađenim s prijenosom energije.

Kako je pokušaj da materijalizira svoju viziju završio znamo – iz poznatih podataka o njegovom tornju na Long Islandu. Bila je to prevelika prijetnja za moćne interesne grupe i njihovu distribuciju i prodaju električne energije. Teslino otkriće rezultiralo je ukidanjem financijske podrške, izopćenjem iz znanstvenog mainstreama i postupnim brisanjem njegovog imena iz povijesnih knjiga. Tesla, koji je 1895. imao status znanstvene superzvijezde, postao je do 1917. doslovno čovjek bez statusa, ograničen na provođenje sitnih znanstvenih pokusa u potpunoj osami. Ovaj mršavi lik u otvorenom kaputu u stilu od prije Prvog svjetskog rata objavljivao je novinarima svoja otkrića i ideje u razvoju prilikom svojih godišnjih rođendanskih konferencija za tisak.

1931. godine Nikola Tesla navršio je sedamdeset i petu. U jednom od rijetkih ukazivanja medijske pažnje, magazin Time počastio ga je portretom na naslovnoj stranici i biografskim profilom. Bio je mršav i upalog lica, ali zdrav i vitalan. I evo nas sad kod električnog automobila iz naslova i iz one ulice u Buffalu.

Treba spomenuti da se na početku 20. stoljeća električnim automobilima smiješila svijetla budućnost, kao što možete vidjeti na svim ovim slikama koje prikazuju električne automobile. Vizionari poput Julesa Vernea predviđali su pojavu automobila pogonjenih baterijama koji su mehanički jednostavni, tihi, ne ispuštaju smrad, laki za upravljanje i manje hiroviti od bilo kojeg automobila na benzin.

U automobilu s motorom na benzinski pogon trebalo je podesiti vezu s regulatorom rasplinjača, gurnuti ručicu za kontrolu paljenja, napumpati papučicu gasa i zavrtjeti motor kurblom. U električnom automobilu trebalo je samo okrenuti ključ i stisnuti gas. Otpuštanje papučice gasa trenutno je usporavalo automobil.

U vremenu s malo automehaničarskih radionica, električari su u slučaju potrebe mogli servisirati obične motore na istosmjernu struju. Nije bilo ulja koje bi trebalo mijenjati, hladnjaka kojeg bi trebalo puniti, pumpi za vodu ili gorivo koje bi trebalo održavati, nije bilo problema s rasplinjačem, ispušnih cijevi koje rđaju, kvačila ili transmisije koje treba servisirati, i nije bilo zagađenja! Upotreba maziva i ulja bila je ograničena na dva ležaja u električnom motoru i nekoliko dijelova na podvozju.

Robne kuće koristile su električne kamione za dostavu. Liječnici su počeli obilaziti pacijente u električnim automobilima, napuštajući konja i kočiju u korist nečega što je puno lakše održavati. Žene su zavoljele električne automobile zbog jednostavnosti njihove upotrebe.

Budući da su električni automobili imali ograničen radijus kretanja i brzinu zbog svoje baterije, bili su popularni za prijevoz po gradu. Izvan gradova, američki seoski putevi bili su tako primitivni da su postali rezervat brzih (i sve savršenijih) automobila pokretanih motorom s unutarnjim izgaranjem, koji su imali velik radijus kretanja. Tako se u Americi održala neka vrsta zlatnog doba električnih automobila i nakon što su ih u većem dijelu svijeta počeli odbacivati. Detroit Electric, Columbia, Baker, Rauch & Lang i Woods bili su najvažniji među brojnim proizvođačima ove vrste vozila. Oni su cvali u svom segmentu tržišta s rasponom formalnih, često elegantnih limuzina.

Ahilova peta električnih automobila uvijek je bio kapacitet akumulatora. Bili su na bazi olova i kiseline, teški i glomazni i zauzimali dragocjeno mjesto za prtljagu. Suvišna težina bila je kriva za geganje pri upravljanju i sporost, čak i prema standardima tog vremena. Električna vozila nisu se mogla kretati brže od 70-80 km/h, jer je tolika brzina mogla uništiti baterije za nekoliko trenutaka. Brzinu od oko 57 km/h moglo se održavati samo na kratko, a uobičajena je bila vožnja brzinom od 24-32 km/h. Baterije je trebalo puniti svake noći, a radijus kretanja rijetko je bio veći od 162 kilometra. Nijedan proizvođač električnih vozila nikada nije ugradio generator istosmjerne struje, koji je mogao povratiti dio naboja baterije prilikom kretanja vozila i time povećati radijus kretanja. Obećanja o usavršavanju i pojavi novih, snažnijih baterija mogla su se čuti još od vremena Edisonove najveće popularnosti, ali sva su na kraju ostala neispunjena. S povećanjem brzine i pouzdanosti automobila pokretanih benzinom, električni automobili gubili su na popularnosti, i sve ih se više povezivalo s umirovljenom gospodom i bakicama. Električni pokretači motora na konvencionalnim automobilima zabili su posljednji čavao u lijes električnih vozila.

1960-ih, aeronautički inženjer po imenu Derek Ahlers upoznao je Petra Savu i razvio s njim dugo prijateljstvo. Tijekom njihovog desetogodišnjeg poznanstva, Savo je Ahleru često pričao o svom čuvenom «ujaku» Nikoli Tesli i njegovim dostignućima u 1930-ima. (Savo je bio mlađi rođak Nikole Tesle, i premda mu nije bio pravi nećak obično ga je zvao «ujakom»).

1930. Nikola Tesla je zamolio svog «nećaka» Petra Savu da dođe u New York. Savo (rođen 1899, i time 43 godine mlađi od Tesle) je služio u austrijskoj vojsci i bio je obučeni pilot, i sa zadovoljstvom je iskoristio priliku da napusti Jugoslaviju. Doselio je u Ameriku i nastanio se u New Yorku. U nizu intervjua 1967, Savo je ispričao o svom udjelu u priči o Teslinom električnom automobilu.

Tijekom ljeta 1931, Tesla je pozvao Savu u Buffalo u državi New York, da objavi i testira novi tip automobila kojeg je Tesla razvio vlastitim sredstvima. Kompanije Westinghouse Electric i Pierce Arrow Motor Car izradile su ovaj pokusni električni automobil pod vodstvom Tesle. Kompanija Pierce-Arrow tada je bila u vlasništvu i pod financijskom kapom korporacije Studebaker, i iskoristila je ovu čvršću financijsku osnovu za uvođenje niza inovacija. Između 1928. i 1933, kompanija je izbacila na tržište nove modele s osam cilindara u nizu i V-12 motorom, futurističke salonske automobile Silver Arrow, novi stil i tehnička poboljšanja. Potrošači su odgovorili na to, i prodaja automobila Pierce-Arrow dodatno je povećala kompanijin udio na sve užem tržištu luksuznih automobila 1930. Uz takvu navalu samopouzdanja, «nerealni» projekti poput Teslinog električnog automobila bili su unutar konceptualne sfere. Uz kompanijin tradicionalni spoj arogancije i naivnosti, sve se činilo mogućim.

Tako je za testiranje izabran Pierce-Arrow Eight iz 1931. s tvorničkog probnog poligona u Buffalu. Izvađen je njegov motor s unutarnjim izgaranjem, a kvačilo, mjenjačka kutija i transmisija do stražnjih kotača ostavljeni su netaknuti. Ostao je i 12-voltni akumulator, ali je na transmisiju priključen električni motor od 80 konjskih snaga. Električni automobili su tradicionalno imali motore na istosmjernu struju, budući da je to jedina struja koju baterije mogu oslobađati. Mogao je biti korišten DC/AC pretvarač, ali je ta oprema u to vrijeme bila prevelika da bi mogla stati u automobil.

Sumrak električnih automobila već je odavno prošao, ali ovaj Pierce-Arrow nije bio opremljen običnim DC motorom. Bio je to električni AC motor predviđen za 1800 okretaja u minuti. Sam motor bio je dug 102 cm i imao je promjer od 76 cm, bio je bez četkica i hlađen zrakom pomoću prednjeg ventilatora i imao je dvostruki kabel koji je bio proveden ispod ploče s instrumentima, ali nije bio priključen. Tesla nije želio otkriti tko je proizveo električni motor, ali smatra se da je to mogao biti neki od odjela Westinghousea. Na stražnji dio automobila ugrađena je 1.83 m duga antena.

Petar Savo ispunio je molbu svog starijeg rođaka i pridružio mu se. U New Yorku su se ukrcali na vlak za sjeverni dio države New York. Tijekom putovanja izumitelj nije želio podrobnije govoriti o prirodi pokusa. Po dolasku u Buffalo, otišli su u malu automehaničarsku radionicu gdje su zatekli novi Pierce-Arrow. Tesla je otvorio haubu i podesio neke stvari na električnom AC motoru pod njom. Zatim su krenuli pripremiti Teslinu opremu. U obližnjoj hotelskoj sobi električni genij sastavio je svoj uređaj. Donio je 12 posebnih vakuumskih cijevi u kovčegu nalik na kutiju. Savo je rekao da su cijevi bile «neobičnog oblika», iako su u međuvremenu barem tri identificirane kao ispravljačke cijevi 70L7-GT. One su bile priključene na uređaj koji se nalazio u kućištu dimenzija 61 x 30,5 x 15 cm. Nije bio ništa veći od kratkovalne radio stanice. U njemu se nalazio elektronički sklop s 12 vakuumskih cijevi, žicama i različitim otpornicima. Dvije šipke promjera 6 mm i dužine 7,6 cm očigledno su služile kao konektori za kablove motora.

Kad su se vratili do pokusnog automobila, stavili su kutiju na unaprijed pripremljeno mjesto ispod ploče s instrumentima na strani suvozača. Tesla je ugurao je dvije kontaktne šipke i pogledao na voltmetar. «Sada imamo napajanje», objavio je, dajući ključeve za paljenje motora svom nećaku. Na ploči s instrumentima bili su dodatni brojčanici koji su pokazivali vrijednosti koje Tesla nije objasnio.

Na zahtjev svog ujaka, Savo je uključio motor. «Motor je sada u pokretu», potvrdio je Tesla. Savo nije čuo nikakav zvuk. Usprkos tome, ubacio je u brzinu, pritisnuo papučicu gasa i izveo automobil iz garaže. Petar Savo je toga dana dugo vozio ovaj automobil bez goriva, 80 kilometara po Buffalu i po prirodi oko njega. S brzinomjerom kalibriranim do 192 km/h, Pierce-Arrow je postigao najveću brzinu od 145 km/h, uz jednaku nečujnost motora. Dok su se vozili okolinom grada, Tesla je postao opušteniji i sigurniji u uspješnost svog izuma. Počeo se otvarati svom nećaku u vezi s njegovim tajnama. Uređaj je bio u stanju zauvijek opskrbljivati vozilo energijom, ali, povrh toga, bio je također u stanju zadovoljavati energetske potrebe jedne kuće – i to s više nego dovoljnom količinom energije.

Iako se, prema Savinim riječima, u početku suzdržavao od objašnjavanja principa, Tesla je konačno rekao da je njegov uređaj samo prijemnik za «zagonetno zračenje, koje dolazi iz etera», i koje je «dostupno u neograničenim količinama». Dodao je da bi „čovječanstvo trebalo biti vrlo zahvalno na njegovom postojanju». Tijekom narednih osam dana Tesla i Savo testirali su Pierce-Arrow po gradu i njegovoj okolini, od puževe brzine do 145 km/h. Performanse su bile jednake kao kod bilo kojeg tadašnjeg moćnog automobila s više cilindara, uključujući i Pierceovu 6-litarsku «Osmicu» od 125 konjskih snaga.

Tesla je rekao Savi da će se prijemnik energije uskoro koristiti za pokretanje vlakova, brodova, aviona i automobila. Izumitelj i njegov suradnik konačno su dovezli automobil na tajnu, unaprijed dogovorenu lokaciju – u stari ambar kraj jedne seoske kuće 32 kilometra od Buffala. Tamo su ostavili automobil, a Tesla je ponio ključeve paljenja i svoj prijemni uređaj sa sobom.

Zagonetni aspekt priče nije završio na tome. Petar Savo je čuo glasine da je tajnica otvoreno govorila o tajnom testiranju i bila otpuštena zbog indiskrecije. To može objasniti iskrivljene priče o ovim testovima koje su se pojavile u nekim novinama. Teslu su upitali odakle dolazi energija, kad je vidljivo da u automobilu nema baterija. «Iz etera koji su svuda oko nas», odgovorio je s oklijevanjem. Neki ljudi su natuknuli da je Tesla lud i da je na neki način povezan sa zlim, okultnim silama. Takav tretman u medijima ga je razljutio, pa je na kraju pokupio je svoju zagonetnu kutiju i vratio se u svoj laboratorij u New Yorku. Tako je završila Teslina kratka avantura s primjenom izuma na pokretanje vozila.

Moguće je, stratra Spajic, da je incident s curenjem informacija u javnost izmišljen, jer je Tesla bio sklon objavljivanju i promoviranju svojih izuma i ideja, premda je u slučaju kad su ti uređaji prijetili ravnoteži u industrijskom odnosima imao jake razloge da postupa oprezno. Kompanija Pierce-Arrow je do 1930. već dosegnula vrhunac svog uspjeha. 1931. bila je na putu prema dolje. 1932. je izgubila 3 milijuna dolara. 1933. se u krizi našla i matična kompanija Studebaker, koja se klimala na samom rubu likvidacije. Fokus je prebačen s inovacija na puko preživljavanje i tu Pierce-Arrow prestaje biti važan za priču.

Otprilike mjesec dana nakon incidenta s publicitetom, Petra Savu nazvao je Lee DeForest, Teslin prijatelj i pionir razvoja vakuumskih cijevi. Upitao je Savu kako su mu se svidjeli testovi. Savo je bio ushićen i DeForest je pohvalio Teslu kao najvećeg živućeg znanstvenika na svijetu. Kasnije je Savo upitao svog «ujaka» kako napreduje prilagodba prijemnika energije za primjenu u drugim strojevima. Tesla je odgovorio da pregovara s velikom brodograđevnom kompanijom o izgradnji broda za pokus sličan onom s električnim automobilom. Odbio je govoriti o detaljima, jer je postao preosjetljiv u vezi sa sigurnošću svog uređaja. Moćne interesne grupe, koje su nastojale osujetiti svaki njegov napor u promoviranju i primjeni njegovih tehnologija, u prošlosti su već bojkotirale Teslu. No, istraživač Spajic nije uspio pronaći nikakve informacije o eventualnom nautičkom pokusu.

No, zato je ustanovio da je u New York Daily Newsu 2. travnja 1934. objavljen članak pod naslovom «Teslini snovi o bežičnom prijenosu energije bliže se ostvarenju», u kojem je opisana «planirana pokusna vožnja motornog automobila uz primjenu bežičnog prijenosa električne energije» za pogon. Ovo je bilo nakon samog događaja, i nigdje se ne spominje «besplatna energija». Tako ova priča i završava. U vrijeme kada je s automobila mogao biti skinut veo šutnje, korporacija Westinghouse, čiji je predsjednik bio F. A. Merrick, plaćala je Tesli smještaj u New Yorkeru, najnovijem i najluksuznijem njujorškom hotelu. U njemu je stari znanstvenik besplatno živio do kraja svog života. Westinghouse je također unajmio Teslu za nespecificirana bežična istraživanja i on je u javnosti prestao govoriti o kozmičkim zrakama, kojima je tada pobuđivao interes.

Teslin električni automobil tako ostaje još jedna crtica za nepoznatu stranu Tesline biografije, na kakvih sam naišao puno dok sam, prije 3-4 godine, pisao podulji tekst (više kratku knjigu) za specijalno izdanje Drva znanja posvećeno Tesli.