Izvor: Vijesti

roseCrnu Goru karakteriše tradicionalno odmjerena spoljna i vrlo problematična unutrašnja politika. Kada se crnogorska vlast poslije ratnog tumaranja s početka devedesetih opredijelila za integraciju u savremeni svijet i međunarodne organizacije pod njegovim okriljem, postalo je jasno da u tom procesu mora doći do prožimanja spoljnopolitičkih i unutrašnjih interesa. Danas je nit zavisnosti evropskog puta Crne Gore od dešavanja na unutrašnjem planu uočljivija nego ikad. Kao zemlja u tranziciji nijesmo mogli očekivati da će svijet ostati slijep i nijem za dešavanja na domaćoj sceni.

Mnogi su u Crnoj Gori saglasni (a rijetki otvoreno o tome govore) da je odnos dijela međunarodne zajednice prema dešavanjima u našoj zemlji najblaže rečeno – diskutabilan, bar kada je u pitanju kritika rada vladajućih struktura. Dobro su nam poznata tapšanja po ramenu od strane evropskih zvaničnika i diplomatskih predstavnika iz razvijenih liberalnih demokratija, ali se čini da od istih izostaje nešto što se popularno naziva – konstruktivna kritika. Pored svega, treba razumjeti da svaka država u međunarodnim odnosima istupa u skladu sa svojim prioritetima i interesima. Poprilično je jasno da demokratija i sloboda u Crnoj Gori i nerazvijenim zemljama regiona nijesu pitanja od neprikosnovene važnosti za evropsku zajednicu. To se posebno može konstatovati u svjetlu najnovijih ekonomskih dešavanja na globalnom nivou kad je i sama EU dovedena pred velike izazove i iskušenja. Prema važnosti, prioritete međunarodne zajednice na našim prostorima poređao bih na sljedeći način: mir, stabilnost, pa tek onda demokratija. I pored toga, teško je objasniti i osvijetliti sada već tradicionalne predizborne posjete atraktivnih imena sa evropske političke scene u svrhu promocije crnogorske \”vječne vlade\”. Nedolazak nekog visokog evropskog funkcionera u Crnu Goru neposredno pred izbore, ma koje vrste oni bili, predstavljao bi prvorazredno iznenađenje. Čitaocu ostavljam da prosudi da li su u pitanju privatne ili službene konekcije naših vlastodržaca sa pomenutim zvaničnicima. Pitam se da li je italijanski premijer Berluskoni prilikom razgovora sa studentima Filološkog fakulteta upitao neke od njih koliko su zemalja proputovali. Da li on zna da je ogromnom broju mladih ljudi u Crnoj Gori jedino veće putešestvije u životu bila maturska ekskurzija? Vjerujem da ne zna, ali je od toga bitnije i u krajnjoj liniji jedino bitno da su svi ti susreti zabilježeni budnim okom kamera Javnog servisa.

Ukoliko neki izvještaj ili ocjena kompetentnih institucija sadrži pokoju kritiku na račun crnogorske vlasti, pojedini mediji jednostavno izvuku iz njih najbenignije detalje i objave ih, takve izvještaje vješto zaobiđu ili ih \”zaborave\” za dan ili dva. Sjetimo se izvještaja Međunarodnog instituta za balkanske i bliskoistočne studije (IFIMES) iz Ljubljane, neposredno prije ovogodišnjih parlamentarnih izbora. Pamtimo da se Javni servis nije pretjerano \”dičio\” ovim dokumentom. IFIMES-ov izvještaj se, naravno, dotakao teme o kojoj ovdje pišem: „IFIMES smatra skandaloznim da nekoliko dana prije izbora najviši evropski zvaničnici primaju lidere vlasti u Briselu ili da posjećuju Crnu Goru u vrijeme trajanja izborne kampanje\”. Sigurno da svi dobro pamtimo posjete \”čuvenih evropskih demokrata\” Mireka Topolaneka, Havijera Solane, Silvija Berluskonija… Ne zaboravimo i izvještaj Stejt departmenta o stanju ljudskih prava u našoj zemlji za 2009. godinu. Taj dokument, uz konstataciju da se ljudska prava generalno poštuju, sadrži brojne primjedbe o stanju u sudstvu i tužilaštvu, o rasprostranjenosti korupcije u društvu, policijskim maltretiranjima osumnjičenih u pritvoru, zatvorskim uslovima koji su ispod standarda, zloupotrebama hapšenja, o uticaju političara na tužilastvo, itd. RTCG je očekivano mnogo više pažnje posvetila svjetlijim tačkama tog izvještaja, a navedene tek usputno pomenula. Kada nam sa strane stižu hvalospjevi, pomenuta televizija nas i te kako zna obavijestiti o svakom njihovom detalju.

Uprkos svemu, crnogorski narod kao da očekuje da mu neko dodijeli slobodu. Cijenim da je kod Crnogoraca stvoren jedan specifičan mentalitet ili stanje duha nacije utemeljeno na psihološkoj teoriji o uticaju nagrade i kazne u razvoju ličnosti. Da li mi to čekamo da nas neko kazni slobodom, demokratijom i prosperitetom? Da li iščekujemo nekakvo \”utjerivanje slobode\”? Sloboda je kolač, čiji ukus moramo zaželjeti. Ne možemo dovijeka čekati da on nas pojede. Uostalom, sloboda ne jede ljude. Ona ih ne poništava, već afirmiše.