Izvor: Deutsche Welle

revolBauk socijalnih nemira kruži Njemačkom! Na skupovima povodom 1. maja sindikalci su upozoravali na mogućnost pobune radnika, a demonstranti su se sukobljavali s policijom. Nalazi li se Njemačka pred revolucijom?

Znakova za zabrinutost ima dovoljno. Ekonomski analitičari procjenjuju da će pad ukupnog društvenog proizvoda u Njemačkoj za ovu godinu iznositi oko šest posto, te da će broj nezaposlenih porasti sa sadašnjih 3,5 na preko četiti milijuna. Za narednu godinu Savezna agencija za rad ne isključuje mogućnost povećanja broja nezaposlenih na preko pet milijuna. Sve više ljudi koji su službeno još zaposleni prinudno rade samo skraćeno radno vijeme, uz naravno znatno smanjenje plaća. Sve je više ljudi koji ovise o socijalnoj pomoći.

Sindikalni čelnici na svojim su prvosvibanjskim nastupima širom zemlje oštrim glasom upozoravali na opasnost od izbijanja socijalnih nemira. Tako primjerice šef Udruge njemačkih sindikata (DGB) Michael Sommer najavljuje: “Ovaj 1. svibnja nije praznik, to je dan borbe. U poduzećima se mi sada borimo za svako radno mjesto. Ali ako se iz ove krize ne izvuku pouke, doći će do zaoštravanja socijalne situacije i mogući su nemiri!”

Sindikati na svojim protestnim skupovima krivicu za krizu svaljuju na nesposobne menadžere i pohlepne bankare. Tako je primjerice predsjednik moćnog sindikata IG-Metall Huber na prvosvibanjskom skupu u Bremenu izjavio: “Neobuzdano stremljenje ka što većem profitu i nekontrolirana tržišta vode ljude u socijalnu i ekološku katastrofu.” A njegov kolega Frank Bsirske, predsjednik sindikata zaposlenih u uslužnim djelatnostima Ver.di, zatražio je da u troškovima svladavanja sadašnje krize u puno većoj mjeri nego do sada sudjeluju i oni koji su proteklih godina ostvarivali velike profite – bogati industrijalci, menadžeri i vlasnici velikih dioničarskih paketa.

Istovremeno se od države traži financijska pomoć za ugrožena poduzeća. Argumentacija: kada se već bankama dodjeljuje pomoć u milijardskim iznosima, pomoći se mora i industriji!

Znači li to sada da je Njemačka u predrevolucionarnom raspoloženju? Ne, nešto takvo se u zemlji ne osjeća. Da je gospodarska i socijalna situacija u Njemačkoj zabrinjavajuća, za mnoge već i više od toga – to nitko ne niječe. Oko toga se sa predstavnicima sindikata slažu i predstavnici poslodavaca jednako kao i političari.

Zanimljivo je, međutim, da iz te činjenice zasada ne vuku korist oni kojima bi ona trebala ići na ruku. Stranka ljevice, koja je u prošlosti privlačila mnoge glasače svojim socijalnim tezama i kritikama, bilježi pad popularnosti. A dok sindikalni šefovi na javnim skupovima govore o mogućoj socijalnoj krizi i na stup srama stavljaju poslodavce, u mnogim poduzećima predstavnici sindikata i uprave već odavno sjede za istim stolom i pokušavaju dogovorno iznaći mjere koje bi s jedne strane spriječile otpuštanja radnika, a s druge propast firme.

Tako je primjerice uvođenje skraćenog radnog vremena uz smanjenje plaća u pravilu rezultat dogovora poslodavaca s radnicima, jednako kao i njihov pristanak da se do daljnjeg odgodi već dogovoreno povećanje plaća koje je trebalo stupiti na snagu od 1. lipnja.

Dok je s jedne strane popularno dio krivice za krizu svaljivati na vladu, s druge strane ta ista vlada u velikom stilu, milijardskim iznosima, spašava banke, angažira se u pojedinim privrednim granama, potiče konjunkturu, jača socijalnu mrežu u zemlji.

I dok nezaposlenost primjerice u Sjedinjenim Američkim Državama za ljude često znači i gubitak zdravstvenog osiguranja, ili djelomično i gubitak prava na mirovinu, u Njemačkoj zahvaljujući načelima socijalne tržišne privrede i solidarnog ustroja društva čak ni gubitak posla ne znači nužno pad u bijedu.

…to je spoznaja koja se već udomaćila u krugovima politologa i socijalnih analitičara. A u Njemačkoj trenutno ne postoji nikakva uvjerljiva alternativna vizija za rješenje očiglednih problema, mimo onoga što se već poduzima. Povećanje poreza za bogate je populistički zahtijev koji ne može donijeti stvarno rasterećenje, to je jasno čak i ljudima koji mu plješću.

I zbog toga se usprkos krizi, usprkos zabrinutosti, u Njemačkoj ne osjeća niti izuzetno izraženi strah, niti revolucionarno vrenje u zraku. Osim toga Nijemci su nešto naučili: gospodarske krize su ciklične, kada dosegnu dno, klatno se kreće prema gore. Posljednji put Njemačka je imala pet milijuna nezaposlenih prije četiri godine. Tada je na tu kriznu situaciju odgovoreno uredno organiziranim i provedenim protestnim skupovima radnika, jačanjem Stranke ljevice i dovođenjem na vlast velike koalicije socijaldemokrata i kršćanskih demokrata. Bio je to demokratski odgovor na krizu. A ne revolucija.