Izvor: Privredni vjesnik (dr.Uroš Dujšin)

lightNa tamnom obzorju svjetske krize počinju se, na radost optimista, pojavljivati prvi traci svjetlosti. Kotacije dionica naglo rastu. Dvije trećine od 42 burze, čije kretanje prati Economist, bilježe porast veći od 20 posto. I ekonomski indikatori na raznim stranama svijeta izgledaju povoljnije: kinesko se gospodarstvo oporavlja, uz očekivani rast od 6,8 posto a možda i viši. Kriza globalne proizvodnje se, čini se, ublažava.

Tržišta nekretnina u Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji pokazuju prve znakove života, dok njemački indeks raspoloženja investitora raste prvi puta nakon dvije godine. Znači li to da je oporavak započeo?

K tome, kolikogod je točno da bi, prema najnovijem MMF-ovom World Economic Outlooku, svjetska proizvodnja trebala, nakon 60 godina, ove godine pasti za 1,3 posto, činjenica je i to da je ovaj privredni kolaps izazvao dosad najodlučniju reakciju vlasti.

Središnji su bankari povećali likvidnost za trilijune dolara i u sve većoj mjeri počeli primjenjivati niz nekonvencionalnih mjera kako bi oživjeli financijska tržišta i poboljšali stanje na tržištu novca, čak i po cijenu rušenja kamatnih stopa na nulu. Vlade su učinile što god su mogle kako bi spasile svoje banke uz ulaganje dodatnih trilijuna dolara.

Sredstva MMF-a su utrostručena, a sve značajnije zemlje su započele s poticanjem potrošnje putem fiskalnih deficita koji bi u bogatim zemljama tijekom ove godine trebao iznosili devet posto BDP-a, što je triput više nego prije krize.

No, kolikogod su te mjere značajne, ostaje činjenica da se stvarni oporavak može očekivati tek onda kada je rast državne potrošnje popraćen održivim izvorima privatne potrošnje.

Tu se, međutim, svjetla gase i počinju ustupati mjesto sjenama. U Americi, zemlji od koje se najviše očekuje jer ima najsmioniji program za suzbijanje krize, cijene nekretnina su i dalje niže za 30 posto, a u protekla tri mjeseca industrijska je proizvodnja padala po godišnjoj stopi od 20 posto. U Velikoj Britaniji problemi financijskog sektora, tržišta nekretnina i zaduženja potrošača te deprecijacija funte zahtijevaju goleme financijske injekcije, kojima loše stanje državnih financija nije doraslo.

Jednako je teško vjerovati da bi i u Njemačkoj zbog naglog rasta nezaposlenosti moglo doći do rasta privatne potražnje, a u Japanu su mogućnosti za fiskalne poticaje smanjene činjenicom prema kojoj će ukupni državni dug zemlje uskoro doseći razinu od 200 posto BDP-a.

Gdje smo dakle? Vjerojatno je najrealnija ocjena da je najgore prošlo tek u najužem smislu te riječi. Vjerojatno je da će se, zahvaljujući dosadašnjoj intervenciji, razina proizvodnje stabilizirati, ali nema uobičajenih znakova oporavka. Kada rast opet i počne, bit će nedovoljan da spriječi rast nezaposlenosti, pa će tijekom niza godina privreda ovisiti o pomoći vlasti.

To znači da treba očekivati da će i u bogatim zemljama nezaposlenost doseći dvoznamenkaste brojke te da će razorna moć deflacije dodatno zaoštriti krizu. Javni bi dug, zbog stalne potrebe za poticajima i sanacije financijskog sektora, trebao porasti nebu pod oblake.

U zemljama OECD-a ukupni je javni dug pred krizu iznosio u prosjeku 75 posto BDP-a; u 2010. on bi mogao porasti na 100, a do 2014. i do 140 posto. Velika nezaposlenost, nedovoljne investicije i visoki javni dug ne obećavaju skori oporavak. U Washingtonu je održano godišnje zasjedanje MMF-a i Svjetske banke. U tom je kontekstu svakako intrigantna činjenica da je, kad je riječ o krizi, neodlučnost bila očita. Euforiji, očito, nema mjesta, a posla u suzbijanju krize ima napretek.