Izvor: http://www.aleksic.wordpress.com

aleksic1Sjećam se kada sam prvi put u londonskoj British Library koja, onako kružna, uživa zagljaj genijalnog British Museuma, u koji su Englezi dovlači što god su mogli sa svih strana planete gdje je kročila njihova noga, ukucao u elektronski pretraživač pojam zemlje u kojoj sam se rodio. Na moje veliko iznenađenje pojavila se novčanica sa nulama najveće inflacije ikad zabilježene na plavoj nam planeti. Autori novčanice i nosioci iste politike u Crnoj Gori i danas vladaju.

Nadam se da se svi možemo lako složiti oko toga da najveći broj mladih ljudi, koji su svoje glasačko pravo stekli od 2000-e godine, na ovamo, (govorim o generacijama koje su izrastale svoju mladost kontaminirane ratovima, cecom, bijedom, stojom, inflacijom i jami), u suštini ni ne znaju kakva je bila uloga kog političkog subjekta u novijoj istoriji Crne Gore. Svjedoci smo da je jako često zbog potrebe bogaćenja određenih krugova istorija falsifikovana, kako bi se što agresivnije u svijest građana Crne Gore, usadila poruka da je Crna Gora „planirana“ još 1992-e, kako se nikada nije išlo na dubrovačko ratište, pa čak i do tvrdnji boraca iz tih sramotnih ratova, kako su upravo liberali operisali u dubrovačkim pohodima. Nema ništa novo u tome da „pobjednici“ žele uraditi sve, kako bi svoj prvi zarađeni milion učinili legalnim, ali i elementarna logika i statistika nalažu da to neće proći. Kratkoročan privid i nekako, dugoročno – nikako.

Ako se sad nadkrilimo nad Crnom Gorom primjećujemo da vladari žive u uvjerenju da je najveća opasnost po njihovu vladavinu upravo snaga dokumenata koje su ostavili iza sebe. Oni koji su po nešto čitali iz fizike elementarnih čestica, od kojih se i mi sami sastojimo, znaju da vrijeme ne postoji. Takođe, znaju i dokazuju da je prošlost upravo ono što osjećamo i da jedino na bazi tih osjećaja možemo graditi budućnost. Ovo nas vraća na svoje strahove, nade, potrebe, na ono što vidimo kad pogledamo sopstveno dijete koje na naše oči stasava, smije se, plače, voli. Nije se teško prisjetiti onoga što smo osjećali dok je gorio Dubrovnik, gdje smo bili, o čemu raspravljali sa najbližima tih dana. Na čije skupove smo se okupljali u nadi da na putu do Tih Trgova više nećemo šutirati iste one novčanice iz londonske biblioteke sa rekordnim nulama, koje bi nedjelju dana kasnije postajale bezvrijedne. Ovo nas vraća na fakt da je budućnost u nama samima isto kao i prošlost, zato što budućnost nije ništa drugo nego buduća prošlost…

Cijeli tekst

Advertisements