Izvor: AMAC

weSadašnju i sve dublju globalnu financijsku krizu koja je ‘nominalno’ započela u srpnju 2007 nevoljama jedne male njemačke banke zbog njezina portfolija koji je uključivao i vrijednosne papire iza kojih su se krili američki drugorazredni krediti za nekretnine, najlakše je razumjeti ako se na nju gleda kao na bitni dio povijesnog procesa započetog krajem drugog svjetskog rata; procesa koji se svodi na uspon i pad onoga što zovemo ‘stoljeća Amerike’. Stoljeće Amerike koje je ponosno najavio Henri Luce, tadašnji vlasnik časopisa ‘Life’ u svojem čuvenom uvodniku iz 1941 izraslo je na dominantnoj ulozi njujorških banaka i investicijskih banaka na Wall Streetu koje su u to vrijeme već posve jasno zamijenile u toj ulozi londonski City postavši tako novi centar gravitacije u globalnim financijama. Luceovo američko stoljeće bit će stvoreno uz daleko više planiranja nego što je to bio slučaj s britanskim imperijem.

Tada još super-tajni Council of Foreign Relations, baveći se planiranjem za poslijeratno doba, te The war and peace studies group vođena predsjednikom Johnom Hopkinsom i geopolitičarem Isaiahom Bowmanom napisali su nekoliko studija u kojima su postavljeni temelji njihova poslijeratnog svijeta. Taj je dakle idejno začet još 1939, dakle prije nego su njemački tenkovi ušli u Poljsku. Američki imperij trebao je doista biti imperij. Taj je novi imperij međutim imao izbjeći greške britanskog imperija temeljenog na kolonijalnim osvajanjima i skupim vojnim snagama zabavljenim trajnom vojnom okupacijom (kolonija).

Umjesto toga, Američko stoljeće bit će umotano i prodano svijetu, poglavito državama pred kojima je stajao razvoj, među koje su se ubrajale gotovo sve države Afrike, Južne Amerike i dobrog dijela Azije; bit će prodano kao doba slobode i demokracije.  Bit će odjenuto u ruho prvorazrednog zagovornika kraja kolonijalne ere što je bila polazna točka koja je odgovarala jedinoj velikoj svjetskoj sili koja nije imala svojih kolonija – Sjedinjenim Američkim Državama. U novom ‘Američkom stoljeću’ svijet će voditi prvak i zaštitnik slobodne trgovine što će prvenstveno koristiti najjačoj poslijeratnoj ekonomiji – onoj američkoj. Bila je to briljantna zamisao ali na žalost i fatalno pogrešna. Šef odjela za planiranje State Departmenta napisao je 1948 u internom i tajnom dokumentu da (SAD) je u posjedu 50% svjetskog bogatstva uz samo 6.3% stanovništva svijeta… naš je stvarni zadatak u narednom razdoblju osmisliti takve odnose uz koje ćemo moći zadržati ovaj položaj bez negativnog utjecaja na našu nacionalnu sigurnost.(2)

Osnova već spomenutih ‘Studija za rat i mir’, stvorenih od strane State Departmenta nakon 1944 godine bio je zadatak kreiranja Ujedinjenih Nacija koje su imale zamijeniti ‘Ligu naroda’ koja je bila poznato dijete britanske politike. Središnja ideja nove međunarodne organizacije (UN) koja je trebala sačuvati poslijeratni proamerički status quo bilo je stvaranje onoga što je kasnije postalo poznato kao ‘institucije Bretton Woodsa’ – Međunarodni monetarni fond te Međunarodna banka za obnovu i razvoj ili popularnije ‘Svjetska banka’ (3). Multinacionalni sporazumi u okviru GATTA dodani su ovoj shemi kasnijoj fazi. Američke pregovarače u Bretton Woodsu vodio je  podsekretar Harry Dexter Woods i oni su ova dva instrumenta američke politike (IMF i WB) kreirali na takav način da su oba postala stvarni čuvari ‘neformalnog’ američkog imperija. Taj je imperij u prvo vrijeme funkcionirao na bazi kredita a potom, otprilike nakon 1973, na bazi duga. Godine 1945 New York i newjorška Federal Reserve Bank bile su samo srce ovog imperija. Sjedinjene Države u to su vrijeme imale ogromnu većinu zlatnih rezervi koje su pripadale svjetskim centralnim bankama. Poslijeratni sporazum iz Bretton Woodsa i njegov dio Gold Exchange Standard na jedinstven su način koristili ulozi američkog dolara koji je tada a i još je i danas svjetska ‘rezervna’ valuta. Valute svih država članica MMF-a imale su čvrstu vrijednost prema američkom dolaru. S druge strane, američki je dolar – ali samo dolar – imao  čvrstu vrijednost u odnosu prema definiranoj masi zlata koja je bila određena kao jedna unca. Vrijednost jedne unce zlata bila je 35 dolara. Uz ovaj definirani odnos, strane su banke i njihove vlade uvijek mogle konvertirati svoje dolarske rezerve u zlato. To je bila ingeniozna ideja koja je osobito koristila financijskoj moći New Yorka jer su je bankari zapravo i kreirali.

U to vrijeme, posve nasuprot današnjoj situaciji, dolar je bio ‘jednako dobar kao i zlato’. Dolar je bio stvarna svjetska moneta, standard prema kojem su se mjerile i u čvrstom odnosu stajale sve ostale svjetske valute. Budući je dolar bio takva ključna valuta, sve svjetske financijske transakcije bile su nominirane u dolarima.

Održavanje dolara u ulozi svjetske rezervne valute bio je osnovni stup na kojem je počivalo ‘američko stoljeće’. Taj je stup bio čak i strateški važniji od američke vojne premoći. Održavanje dolara u ovoj ulozi danas je povijesna priča o bezbrojnim ratovima, financijskim i onim drugim, dužničkim krizama pa sve do današnjih prijetnji nuklearnim ratom.

Kako bi se revolucionarnu pojavu sekuritizacije aktive u globalnim financijskim okvirima moglo ocijeniti upravom svjetlu (a koja upravo izaziva udare svih vrsta u svjetskom financijskom sistemu) te kako bi se moglo ocijeniti i znatnu ulogu Alana Greenspana u održavanju dolara u njegovu specifičnom položaju u situaciji u kojoj SAD više nisu najproduktivniji svjetski proizvođač materijalnih dobara, bit će potrebno ukratko analizirati posve definirane faze poslijeratne hegemonije dolara.

U prvoj fazi koje bismo uvjetno mogli nazvati ‘zlatnim godinama’ SAD su se izdigle iz pepela II svjetskog rata kao naprikosnoveni ekonomski div. SAD su doista bile dominirajuća svjetska sila; nitko joj se u toj ulozi nije mogao ni približiti. Preko polovice svih svjetskih transakcija bilo je nominirano u dolarima a same SAD su proizvodile preko polovice ukupne svjetske proizvodnje materijalnih dobara. SAD su 1940 u vlasništvu imale i oko dvije trećine službenih svjetskih rezervi zlata. Kad su pojedine europske države imale financijskih viškova one su ih konvertirale u dolare prije nego u zlato jer su s dolarima (u obliku američkih obveznica) uvijek dobijale kamatu a mogle su te iste dolare konvertirati u zlato prema potrebi. Američki je dolar bio središte toga sistema.

Američka industrija predvođena General Motorsom, Fordom i Chryslerom bila je i sama svjetski vođa bez bilo koga za leđima. US Steel, proizvođač čelika, aluminija, aviona i sve prateće industrije predstavljale su teško dostižne uzore sve do sredine šezdesetih godina XX stoljeća. A iznad svega toga bile su američke naftne kompanije koje su dominirale naftom, energetskim izvorom koji je postao osnova rastu bez premca, kako Europe i Japana tako i cijelog poslijeratnog svijeta. (4)

U ovom prvom poslijeratnom razdoblju potražnja za dolarom bila je tolika da je primarni problem Europe, Japana, Južne Koreje ali i drugdje bio kako doći do dovoljne količine dolara kako bi se moglo financirati uvoz iz SAD-a; kako kapitalne opreme tako i nafte ili američke potrošne robe. Američke rezerve zlata 1949 godine iznosile su 24.6 milijardi dolara što je bila ogromna svota, usporediva s današnjih 211 milijardi dolara. Zlato se slijevalo u američke trezore jer su države svoje dugove prema SAD-u plaćale zlatom iz već spomenutog razloga – zlato nije nosilo kamate. New York sa svojim trezorima prepunim zlata bio je neprikosnoveni svjetski bankar.

Ovaj proces počeo je slabiti nakon teže poslijeratne recesije tijekom 1957 i 1958 godine. Ta je recesija trebala biti alarm upozorenja planerima američke ekonomske politike ali i samoj industriji jer je jedinstveno razdoblje profitiranja na deformiranoj ekonomskoj slici svijeta koja je bila posljedica rata, dolazilo kraju. S početkom 1957 godine američka se industrija našla u situaciji kad joj je zbog očuvanja globalne konkuretnosti trebala značajna obnova. To se međutim nije dogodilo.

Krajem 1967 dogodila se kriza engleske funte i britanska je vlada, kako bi sačuvala vlastitu ekonomiju usred ekonomske recesije, bila prisiljena devalvirati funtu za 14% i tako prekršiti pravila MMF-a. Nakon toga pažnja se usmjerila na Veličanstveno društvo Lyndona Johnsona i njegov vijetnamski rat čiji su troškovi natjerali američki vladu  u rekordni budžetski deficit. Dolar je postao manje zanimljiv od zlata po prvi put nakon 1930 godine. Kako bi sakrila ovaj deficit Johnsonova je administracija pribjegla ‘maštovitom knjigovodstvu’. Tada je po prvi put direktor američkog budžeta uplate američkog stanovništva u njihov Federalni fond socijalnog osiguranja (višak koji je imao biti čuvan za plaćanje budućih penzija) prebacio u državni budžet. To je bio početak budžetskih manipulacija koje su s početkom novog stoljeća postale ogromne.

Johnson je također otpočeo manipulacije  s ključnim statističkim indikatorima koji se upotrebljavaju za svakovrsne izračune, od nezaposlenosti do inflacije i bruto nacionalnog dohotka. Statističke manipulacije koje su vršene iz posve očitog ali i sudbonosnog političkog oportunizma potiho podržavale i sve naredne američke administracije. Os svih njih sadašnja administracija predsjednika Busha i potpretdsjednika Cheneya u tome su nadmašile sve svoje prethodnike.

I pored svih manipulacija, zlatne rezerve Sjedinjenih Američkih Država te su godine pale na zabrinjavajuće nisku razinu. Države koje su u trgovinskoj razmjeni sa svijetom ostvarivale suficit (s Francuskom na čelu) zahtijevale su zlato u zamjenu za svoje dolarske rezerve. Stvarnošću se nije dalo manipulirati tako lako kao vladinim statistikama. U svjetskoj ekonomiji pojavili su se Europa i Japan, obje sa znatnim trgovinskim suficitom i obje kao moderne i brzo rastuće ekonomske sile.

Istovremeno, Sjedinjene Države pretvarale su se u ogromni pojas raspadajuće i zastarjele proizvodnje. Prodavači magle s Wall Streeta i odabrane institucije (think-tankovi poput Fordove i Rockefellerove fundacije) proizveli jezični eufemizam kojeg znamo kao ‘post-industrijsko društvo’. Međutim, lingvistika ne može promijeniti stvarnost. Krajem šezdesetih godina dvadesetog stoljeća nekad uspješni industrijski centri od Detroita do Pittsburgha pa do Chicaga pretvarali su se u beskrajne i raspadajuće sirotinjske četvrti pune kriminala, rezervirane za nezaposlene.

Izgube li SAD svoje zlatne rezerve, uloga dolara kao univerzalne svjetske valute i jednog od dva stupa nosioca (uz američku vojnu premoć) poslijeratne američke imperije, nestat će preko noći. Kako bi spriječio ovakvu moguću propast, predsjednik Nixon se u kolovozu 1971 sastao s tadašnjim službenikom centralne banke (Treasury) Paulom Volckerom, tada u ulozi podsekretara za međunarodna monetarna pitanja te svojim dugogodišnjim suradnikom Davidom Rockefellerom. Ova je grupa imala naći rješenje gorućeg problema koji se satojao u sve masovnijim zahtjevima za zamjenom dolara za zlato. Rješenje je bilo krajnje jednostavno ali ujedno i krajnje uništavajuće za svjetsku ekonomiju.

Zaprepaštenoj svjetskoj javnosti Nixon je obznanio 15 kolovoza 1971 da Sjedinjene Države, s tim danom, prestaju poštovati svoje međunarodne obaveze iz Bretton Woodsa i mijenjati dolare za zlato. Svjetske su se valute  s tim danom počele slobodno mijenjati za nesigurni dolar koji se time pretvorio u ‘dogovornu valutu’. Iza dolara nije stajalo ništa, ni zlato ni srebro, već samo ‘puna vjera u dužničke obaveze’ američke vlade. Tržišna vrijednost ovog ‘proizvoda’ već tada je došla u pitanje.

Američke su administracije vrlo brzo ustanovile da se uz implicitnu prijetnju povlačenja svojeg nuklearnog kišobrana uloga SAD kao svjetskog kreditora do 1971  ‘Američko stoljeće’ može nastaviti iako ne više kroz ulogu svjetskog kreditora već sada, barem teoretski,  kroz ulogu SAD kao svjetskog dužnika. Ovaj je plan bio izvediv sve dok američke financije i dolar dominiraju svijetom.

Sve dok su nekadašnji američki protivnici poput Japana, Koreje ili Njemačke bili prisiljeni ovisiti o američkom vojnom kišobranu, njihove je centralne banke bilo lako natjerati da za svoje dolarske viškove kupuje američke obveznice ili kako se to uobičajilo reći ‘američki dug’. Tako je američko tržište obveznica ili dužničkih instrumenata postalo daleko najvećim u svjetskim okvirima. Trgovci obveznicama s Wall Streeta tako su zamijenili američku industriju Pittsburgha ili Detroita preuzimajući na sebe ulogu onoga što se podrazumijeva pod sintagmom ‘američki business’.

Nekadašnji predsjednik General Motorsa Charles Wilson ostao je poznat po svojoj rečenici Što je dobro za Wall Street dobro je i za Ameriku i ta se mantra i danas drži istinitom. Međutim, to je posve netočno. Kao rezultat ove mantre nastala je i uobičajila se sintagma ‘financijska industrija’ koja je novcu dala značenje legitimnog ekonomskog nasljednika proizvodnji stvarnog fizičkog bogatstva.

Dug – dolarski dug – trebao je postati sredstvo za novu ulogu newjorških banaka predvođenih Rockefellerovim Chase Manhattanom te Walter Wristonovom Citibankom. Njihova se ideja sastojala u tome da se stotine milijardi OPEC-ovih dolara, ‘uvjeravanjem’ saudijske i ostalih vlada OPEC-a skrenu u Londonske i newjorške banke. Tada bi se ti arapski dolarski depoziti koje su Henry Kissinger i njegovi suradnici prikladno nazvali ‘petrodolarima’ reciklirali kroz kredite državama uvoznicama nafte i svim ostalim dolara željnim ekonomijama ‘trećeg svijeta’.

Advertisements