Izvor: Vijesti

medojevicAutora knjige „Gdje sunce ne grije“ Ibrahima Čikića, tužilo jedanaest Bjelopoljaca. Na prvi pogled samo još jedna u moru vijesti iz sudskih hronika. Ipak, iza ove vijesti krije se suština propasti crnogorskog društva i države. Učesnici u montiranom političkom procesu protiv čelnika jedne opozicione partije, sa početka 90-ih godina, koje autor knjige, inače žrtva policijske i svake druge torture i zvjerskog mučenja, pominje kao osobe odgovorne za neljudska i nehumana ponašanja tokom njegove golgote po crnogorskim kazamatima, tuže žrtvu. Umjesto da se nadležni državni organi, prije svih Tužilaštvo, pozabave pisanjem i svjedočenjem žrtve terora, oni koji su mučili Čikića, tuže žrtvu zbog klevete. Normalno. Sigurno.

Odavno sam sa nekolicinom rijetkih hrabrih crnogorskih intelektualca upozoravao na notornu činjenicu da se ne može zdravo društvo graditi na mulju neraščišćenih zločina počinjenih tokom 90-ih godina prošlog vijeka. Bez suočavanja sa sopstvenom prošlošću i kažnjavanja svih koji su u ime države i sa pozicija vlasti kršili ljudska prava, širili međunacionalnu mržnju, i pljačkali sopstvenu državu i narod, ne može se graditi stabilna evropska kuća. Ovo suočavanje sa sopstvenom prošlošću nije ništa drugo nego suočavanje sa ISTINOM o tome kako se i u čije ime vršila vlast u tom zlom vremenu. Ako nema ove moralne i političke katarze, onda LAŽ postane ISTINA, zločin ostane nekažnjen, a zločinci shvate poruku da je jedino važno da ste na vlasti i da su na vlasti svi zločinci zajedno. Samo tako, neće odgovarati niko, ili će odgovarati samo oni čije puštanje niz vodu neće imati veće štete za najveće zločince. Država čiji temelji počivaju na LAŽI, ZLOČINIMA, PLJAČKI ne može biti stabilna ni prosperitetna. Zato lustracija nije nikakav lov na vještice niti poziv na osvetu. Lustracija je nasušna potreba svakog društva koje je u nekoj fazi svog razvoja posrnulo i krenulo pogrešnim putem. Ako nacija izgubi osjećaj za pravdu, moral, humanizam, poštenje, solidarnost, i ako jedini kriterijum vrijednosti postane vlast i sila, onda je vrijeme da se svi zajedno zapitamo – da li smo na pravom putu.

Nikoga ne može da ne zabrine stepen drskosti, osionosti i nipodaštavanja svega ljudskog i moralnog, kada se likovi iz svjedočanstva Ibrahima Čikića odluče da žrtvu tuže za klevetu. Da li je to posljedica odluke Bošnjačke stranke da uđu u koaliciju sa istim režimom koji je mučio Čikića i njegove drugove i da, zarad nekoliko ministarskih i ambasadorskih fotelja, zaborave i oproste zlodjela vlasti? Da li je to zbog odluke Bošnjaka i Mulismana u Crnoj Gori da masovno glasaju za isti režim u čije ime su neki konkretni ljudi mučili i sadistički se iživljavali nad Čikićem i njegovim drugovima samo zato što je Bošnjak islamske vjerosipovijesti? Da li je ova tužba molba za oprost ranijih grijehova ili prijetnja i najava novih zločina? Ne znam. Osjećam istu jezu i strah, kao 90-ih godina kada su paravojne formacije zajedno sa policijom, vojskom i političkim vrhom države stvarale atmosferu linča, u kojoj je bilo nekažnjivo napadati, mučiti i ubijati ljude samo zato što idu u džamiju ili se zovu Ibrahim. I tada sam dolazeći u Pljevlja okupirana od nekog meni do tada nepoznatog četničkog vojvode, a sada člana DPS-a, znao da je moja obaveza da ne ćutim i da kažem. Ma koliko bilo opasno i ma koliku cijenu platio za to. Znam isto i danas. I moram zbog moje djece da urliknem koliko me grlo nosi: „U pravu si Ti Ibrahime, a ne Oni. Oni su te zvjerski mučili samo zato što si Ibrahim, Bošnjak islamske vjeroispovijesti. Nijesi bio u Kinšasi Ibrahime, nego u zatvoru. Ne posustaj i bori se. Sve dok se boriš i dok im govoriš istinu, Bog je uz Tebe. Ne dopusti da te poslije toliko godina isti zločinci opet zlostavljju i muče“. I što se mene tiče, to neće promijeniti nikakav Glavni odbor Bošnjačke stranke, prećutna podrška bošnjačkih intelektualaca, NVO-a, matica, foruma i kao ni odluka ogromne većine tvojih sunarodnika da glasaju za isti režim. Bolna iskustva nas opominju: „Ako se zločin ne kazni, očekuj ga ponovo“.

Advertisements