Izvor: http://blogz.cg.yu/blogovi/milojeb

lubardaPrije izvjesnog vremena dodijeljena je nagrada “Petar Lubarda” za likovne umjetnosti. Nagrada zvučnog imena koja bi u skladu sa imenom trebala da nosi i adekvatnu, ničim ne uprljanu težinu.

Prvog oktobra 2008 na sajtu ministarstva kulture objavljen je poziv svim umjetnicima iz Crne Gore da uzmu učešća u konkursu za nagradu “Petar Lubarda”. Novčani dio nagrade iznosi 200 minimalnih cijena rada, nagrađeno djelo biće otkupljeno, plus sva slava koja uz to ide. Žiri za dodjelu nagrade odabrala je vlada Crne Gore.

Složićete se da za ovako zamišljenu nagradu treba da ide i ozbiljnost koja će joj dati adekvatnu težinu. Na prvom mjestu za tu ‘ozbiljnost’ treba biti odabran ’eminentan’ žiri koji će nagradi dati i potrebnu težinu. Žiri ne bi trebao biti sastavljen od ljudi koji lično poznaju i imaju veze sa učesnicima salona, morali bi biti uključeni međunarodni stručnjaci, makar sa područja Balkana, ako ne i šire.

Mi ne bi bili mi kad bi išta ozbiljno radili, kad bi išta bilo fer, a ne namješteno i mimo zasluga, po privatnim aršinima i na crno odrađeno.

U Crnoj Gori, kako u svim društvenim sferama tako i u oblasti umjetnosti, postoje ‘neprikosnoveni’, postoje ‘krupne ribe’, bliske Premijeru Đukanoviću lično, mimo kojih se apsolutno ništa ne može ostvariti na ljudski i pravno utemeljen način.
Nakon dužeg iščekivanja, oko dvjesta učesnika starije i mlađe generacije, koji su učestvovali na konkursu i potajno se nadali prolasku u uži krug među šezdeset ‘odabranih’ čiji radovi će biti izloženi na salonu, procurila je sljedeća vijest. Žiri je odabrao umjetnike za salon i dodijelio nagradu Pavlu Pejoviću, ‘neprikosnovenom br.1’ ali se pobunio, druga ‘ala’ po redu, Rajko Todorović Todor i konkurs je poništen.

Sama činjenica da se oko nagrade, tog krupnog zalogaja, glože čovjek koji je na državnom ‘koritu’ i čovjek koji je tu bio pa sad nije već se dodatno, da bi očuvo novcane prihode, bavi švercom cigareta, devalvirala je i obesmislila nagradu. Mnogi umjetnici su povukli svoje radove ne želeći da učestvuju u stupidarijama te vrste. Konkurs je zavanično od strane ministarstva, bez valjanih objašnjenja obnovljen.

Žiri koji je bio sastavljen od eminentnih Crnogorskih likovnih kritičara, ali vjerovatno pristrasan zbog činjenice da su mnogi lični prijatelji sa nagrađenim ili sa Premijerom, proširen je za još dva člana. Od preostalih učesnika odabrani su najbolji za salon, a nagrada je opet jednoglasno dodijeljena profesoru Pavlu Pejoviću.

Ovim člankom ne osporavam veliku vrijednost nagrađenog djela niti umanjujem umjetničke domete autora, ali sama činjenica da niko nije imao šanse pored ‘neprikosnovenog’ zvuči prilično žalosno. Umjetnica Tomasević kao učesnica salona hrabro je opisala atmosferu na dodjeli nagrade, kao repliku najcrnjih komunističkih vremena.

Zamislite situaciju kako nezavisan međunarodni žiri dodjeljuje nagradu mladom inovativnom i svjetskim tokovima saglasnom crnogorskom umjetniku. Kako bi se nedopustivo sitnim tada osjećali ovi što se ulizujući se vlasti ponašaju kao jedini koji treba da uzmu i novac i slavu.

Još jednom je nagrada koja svojim imenom nosi veliku težinu devalvirana potpuno isto kao Njegoševa i Ratkovićeva kad su je dobijali ljudi bliski određenim ‘prljavim’ političkim krugovima.

Nazdravlje nam bilo, kraljevi smo crnjaka u svakom pogledu.