Izvor: http://blog.vecernji.hr/misak

nloLindu Moulton Howe mogli ste već susresti u emisiji Na rubu znanosti, a možda čak i na ovom blogu, kroz moj intervju s njom, ali zapravo se i ne sjećam jesam li ga ikada puknuo na blog, sve mi se već izmiješalo u glavi. No, da podsjetim da je riječ o istraživačkoj novinarki i autorici dokumentarnog filma ‘Čudna žetva’ o fenomenu sakaćenja stoke, za kojega je dobila nagradu ‘Emmy’. Mada se bavila i drugim temama, po NLO-ima je najpoznatija. Autorica je knjige Uvidi u druge zbilje aaa). Mnogi njeni radovi, pa i ovaj koji ću večeras predstaviti, mogu se naći na web-lokaciji http://www.earthfiles.com, to znam, ali nikad nisam dublje proučio te stranice jer je potrebno pretplatiti se, a to nikad nisam učinio.

Današnja, meni doista zanimljiva priča, počinje prije jedanaest godina, u travnju 1998, kad je Lindu Moulton Howe nazvala jedna osoba iz Kalifornije i rekla da poznaje čovjeka čiji je svekar radio za CIA-u potkraj 1950-ih te da je njegov posao uključivao istraživanja o NLO-ima. Pozivatelj je smatrao da bi trebala razgovarati sa zetom tog čovjeka i pitati ga bi li mogla razgovarati sa 62-godišnjim njegovim svekrom koji živi negdje na jugoistoku Sjedinjenih Država, čije se zdravlje iz dana u dan pogoršavalo.

Nakon podužeg razgovora sa zetom, „S. D.-om” – gdje je spomenula svoju karijeru istraživačke novinarke i TV producentice, redateljice dokumentarnih filmova, radio-izvjestiteljice i autorice koja piše o temama u rasponu od znanosti i očuvanja okoliša do zagonetki Zemlje među kojima su i pojave NLO-a – on je rekao da će porazgovarati sa svojim svekrom i obavijestiti je ako dobije dopuštenje da s njime porazgovara – bilo službeno, tj. s pravom objavljivanja, bilo neslužbeno. S. D.-a je uvjeravala da je voljna, ako je potrebno, razgovarati s njegovim svekrom i u potpunoj tajnosti. S. D. ju je kasnije ponovno nazvao i dao joj svekrov broj fiksnog telefona. 2. svibnja 1998. nazvala je broj tog bivšeg analitičara CIA-e i Američke vojske kojeg je u transkriptu intervjua nazvala „Stein”.

U prvom telefonskom razgovoru saznala je više iznenađujućih pojedinosti negoli je očekivala te je Steina upitala može li razgovor snimati, bez navođenja njegovog pravog imena, kako bi njegova navodna iskustva mogla podijeliti s publikom radio-emisija Dreamland i Coast to Coast AM, koje je tada vodio Art Bell. Stein je rekao, pod uvjetom da ne otkrije njegovo ime i sadašnje mjesto boravka ili konkretnu vojnu bazu u kojoj su on i drugi analizirali fotografije i film o UFO-ima s prikazima obdukcije čovjekolikih bića, da pristaje na razgovor jer ne zna koliko mu je života još preostalo. No, nije želio ugroziti živote preostalih članova svoje obitelji te je tražio potpunu anonimnost.

Nažalost, kaže Linda, zahtjeva za anonimnošću se naslušala u dugogodišnjim nastojanjima da sazna što američka Vlada zna o planovima i interakcijama izvanzemaljskih bića s planetom Zemljom. Linda smatra da je na snazi prešutna politika strogog nijekanja u interesu nacionalne sigurnosti još od 1947., nakon što je predsjednik Harry S. Truman potpisao strogo povjerljivi predsjednički ukaz kojim se javnost i medije držalo „u mraku”.

Kako god da bilo, 1998. Linda je objavila neke dijelove snimljenog telefonskog razgovora sa Steinom, uz njegov pristanak. No, ubrzo nakon njihovog prvog razgovora, Stein je primio obavijest svog dugogodišnjeg prijatelja koji je radio u telekom kompaniji u njegovu mjestu boravka. Prijatelj je Steinu dojavio da mu se telefon prisluškuje te da se pita zašto, jer Stein je bio umirovljen i vrlo bolestan. Stein je Lindu upoznao sa situacijom, pristao je primiti u svom domu i dopustiti joj da njegovo svjedočanstvo snimi. No, čak su se i te mjere predostrožnosti naposljetku izjalovile, prekinuvši njihove razgovore, i to na iznenađujuć i uznemirujuć način po Steina, ali tek nakon što je uspjela snimiti sate i sate razgovora.

Deset godina kasnije, u kolovozu 2008., Linda Moulton Howe je počela s iznošenjem tog niza pravih „Dosjea X” tj. Steinovih tvrdnji koje, kako sama kaže, ne može dokazati, ali, na tragu knjige Jima Marrsa ‘Uspon Četvrtog Reicha’, misli da je Steinove navode vrijedno predočiti javnosti kao moguće izvještaje iz prve ruke o pretpostavljenim operacijama CIA-e iz 1950-ih, u vezi izvanzemaljskih bioloških entiteta i njihovih naprednih tehnologija.

Evo dakle prvog dijela prvog telefonskog razgovora vođenog 2. svibnja 1998. između tajanstvenog „Steina“ i Linde Moulton Howe. Puno je priča o NLO-ima, ali ove u koje su upleteni nacisti oduvijek su mi bile čudne, nisam ih ima gdje strpati, a nemam ni sam. Sve što se o tome zna jest ograničena količina materije i fotografija nacističkih letećih tanjura i kontroverzna vojna ekspedicija admirala Byrda na Antaktiku, o kojoj se također zna točno tri-četiri podatka. Ali zato ima puno svakojakih indicija na…pa, vrag će ga znati na što. Nešto u stilu Indiane Jonesa -7. dio.

Evo, dakle, tog intervjua. Uživajte!

Linda: Molim vas da mi, za početak, kažete imam li ispravne informacije tj. da ste za CIA-u radili između 1957. i 1960. godine na strogo povjerljivim slučajevima iz projekta Plava knjiga predanih CIA-i, a ne na lažnim slučajevima namijenjenih javnosti u dotjeranoj verziji Plave knjige?

Stein: Da, na slučajevima koje smo dobivali moj šef i ja. [Slučajevi] su obično pristizali izravno meni.

Linda: Tko vam je bio šef?

Stein: Anthony Barden je ime kojim se koristio u CIA-i.

Linda: Je li još uvijek živ?

Stein: Nije. Potkraj 1950-ih kada sam za njega radio imao je šezdesetak godina. Umro je negdje 1970-ih.

Linda: Je li bio vojno lice ili civil?

Stein: Bio je civil.

Linda: Koju je funkciju obnašao u CIA-i?

Stein: Bio je zadužen za praćenje situacije u jugoistočnom dijelu Sjedinjenih Država. Za svaki dio zemlje postavili su različite ljude. Netko drugi se bavio sjevernoistočnim dijelom; netko treći jugozapadnim; a netko četvrti sjeverozapadnim.

Linda: Zašto je, po vašem mišljenju, CIA podijelila Sjedinjene Države u četiri regije kada se, teoretski, trebala baviti međunarodnom scenom, a ne domaćom?

Stein: Regionalnu su podjelu napravili kako bi uštedjeli vrijeme koje bi se utrošilo na putovanja. U to vrijeme netko je bio zadužen i za rad cjelokupne CIA-e.

Linda: Nije li se FBI trebao baviti domaćim terenom, a CIA međunarodnim?

Stein: Takva je bila opća predodžba, ali u SAD-u CIA je podijelila zemlju na četiri područja. Također smo imali osobu pod čijim je nadleštvom bilo praćenje situacije u svijetu, kao i ravnatelja operacija u Europi. A, naravno, imali smo i špijune u Rusiji i tako dalje.

Linda: Sjećate li se je li u dokumentima i na fotografijama iz 1950-ih koje ste dobivali u vezi neidentificiranih letećih objekata bilo prikaza ili govora o slučajevima mrtvih životinja, tj. njihovih osakaćenih trupala?

Stein: Ne, ništa o usmrćenim životinjama iz dosjea Plave knjige nije dospjelo do mene i moga šefa. U tajnim dokumentima koje sam vidio izdvajao se pad NLO-a kod jednog ranča u Novom Meksiku 1947. U dokumentu stoji da je to bio leteći tanjur njemačke izrade s vanzemaljskim hijeroglifima na unutrašnjoj i vanjskoj strani oplate. Ustanovili su da je izrada njemačka primijenivši metodu reverzne mehanike. Mislim da se u letjelici nalazilo nešto što [ju] je povezivalo s pretpostavkom da su je načinili Nijemci 1938. godine. No, u njoj su bila i vanzemaljska bića. Jedno je još uvijek bilo živo, jedno je umiralo, a mislim da su jedno ili dva bića već bila mrtva.

Linda: Je li CIA imala fotografije tih bića?

Stein: Fotografije sam vidio u našim strogo povjerljivim spisima u vojnoj bazi na jugoistoku SAD-a. Također sam imao odobrenje iz Bijele kuće o slobodnom pristupu strogo povjerljivim dokumentima. Kada sam radio u Washingtonu, D.C., u središnjem uredu CIA-e, kada bih našao vremena otišao bih u knjižnicu i proučavao raznorazne spise. Svoju sigurnosnu karticu provukao bih kroz sigurnosni mehanizam i jednostavno ušao. Ondje sam pročitao podatke o letećem tanjuru izrađenom u nacističkoj Njemačkoj.

Linda: Jesu li u izvještaju o padu letjelice u Novom Meksiku ta bića opisana?

Stein: Da, jesu. Vjerojatno ste gledali film objelodanjen u (otprilike) zadnjih pet godina, o obdukciji vanzemaljca.

Linda: [Bića] s po šest prstiju [na svakoj ruci i nozi]?

Stein: Da, imaju po šest prstiju. Film prikazuje salu u kojoj se upravo obavlja obdukcija. Sjećam se da je sustav za navođenje s upravljačkom pločom sličio ručnom sustavu navođenja na tom NLO-u. Prema fotografijama koje sam imao prilike vidjeti, letjelicom su upravljali dodirom, tj. vršcima prstiju.

Linda: O pločama s otiscima ruku pročitali ste tijekom 1950-ih?

Stein: Točno. U CIA-inom izvještaju također se navodi da je ondje bilo „vanzemaljskih hijeroglifa”.

Linda: Je li se u tom CIA-inom izvještaju spominjalo zašto bi se šestoprsti humanoidi nalazili unutar letjelice navodno izrađene 1938. u Njemačkoj?

Stein: Ne, ali sam čuo druge informacije o Nijemcima, iz 1917. i 1927. kada su imali svoje prvo tanjurasto vozilo koje može letjeti. Nijemci su u to doba navodno bili stupili u kontakt s vanzemaljcima preko dva medija koji su za njih radili. Pripadali su Društvu Vril koje je radilo na izvornom prototipnom modelu kojeg su načinili, a koji je mogao letjeti.

Linda: Kakvo je bilo to Društvo Vril?

Stein: To je prilično staro društvo u Njemačkoj. Mislim da mu je član bio moj pradjed 1800-ih. Mi smo ovamo došli iz Njemačke gdje smo u to doba bili dio kraljevske obitelji. Vril je bilo društvo s različitim ciljevima u različitim vremenima. Tijekom 1800-ih Društvo Vril se zanimalo za razne industrijske projekte i strojeve. Godine 1917. Vril je održao veliko zasjedanje na kojem je odlučeno da se tada krene u istraživanje alternativnih [sic] izvora energije.

Linda: Imate li ikakvih saznanja da je nadahnuće udruge Vril o letjelici u obliku diska poteklo od izravne suradnje sa šestoprstim vanzemaljcima?

Stein: Da, ako se dobro sjećam, kada je Vril gradio tu prvu letjelicu imali su jednog ili dvojicu vanzemaljaca koji su s njima radili u Njemačkoj gdje su Nijemci ispaljivali rakete iz mjestašca Peenemundea na otoku Usedom. Prema dokumentima koje sam pročitao u Washingtonu, ondje je napravljeno prvo Vrilovo vozilo.

Linda: Ima li kakvih naznaka u dokumentima ili izvorima s kojima ste bili u kontaktu u kakvom su odnosu bila šestoprsta bića i naša civilizacija, i koliko to već dugo traje?

Stein: O tome, 1950-ih godina, nisam pronašao nikakve podatke.

Linda: Je li u tim dokumentima bilo ikakvih nagovještaja o porijeklu šestoprstih humanoida?

Stein: Prema onom što sam pročitao o slučaju Roswell, čini se da su ti šestoprsti vanzemaljci došli s dvaju planeta koji kruže oko Aldebarana, najveće zvijezde u sazviježđu Bika.

Linda: Budući da ste radili za CIA-u i imali pristup izvještajima, uključujući onaj o padu letjelice u Novom Meksiku 1947. godine, u kojoj su se nalazila šestoprsta bića te je rečeno da je letjelica izrađena u Njemačkoj 1938. pod nazorom tih bića, jeste li imali kakve spoznaje iz prve ruke o tome jesu li naše vlasti kontaktirali Nijemce i razgovarali o problemu NLO-a?

Stein: Ne, ono što sam pročitao jako me je iznenadilo, a drugih poveznica s Njemačkom nisam uočio. Ali, znam da smo imali susret s letećim tanjurima i njihovim bićima 1948. godine.

Linda: Gdje?

Stein: Čini se da smo mi [američka obavještajna služba OSS te britanski MI5 i MI6] saznali da su Nijemci sve svoje tanjuraste letjelice iz podzemnih baza u Njemačkoj 1938. prebacili u Argentinu te na Antarktik. Između 1946. i 1947. Sjedinjene Države su pokrenule znanstvenu misiju na Antarktik pod vodstvom admirala Byrda. Ondje smo imali vojni okršaj s vanzemaljcima i njihovim letećim tanjurima; bio je to svojevrsni mini-rat. Sve naše letjelice bile su uništene.

Linda: Kaže li se u tom dokumentu jesu li u antarktičkim letećim tanjurima bili i Nijemci i šestoprsti vanzemaljci, ili samo ti šestoprsti?

Stein: Niti jednog nismo ulovili niti oborili, tako da vojska nije znala tko je letećim tanjurima upravljao, osim što se usputno spominju nacisti. Taj okršaj se dogodio nakon Drugog svjetskog rata. Britanci su nam 1930-ih godina pokazali fotografije tanjurastih letjelica, stoga smo znali da Nijemci imaju leteće tanjure oboružane „laserskim topovima”. Kada je Hitler pokrenuo Drugi svjetski rat poslao je sve letjelice koje su Nijemci imali u Argentinu i na Antarktik, vjerojatno u nastojanju da ih sakrije, tako da niti jedna od njih ne padne u protivničke ruke. Hitler je stalno spominjao svoje supertajno oružje i svi su mislili da se radi o raketama V-2. No čini se da su rakete V-2 bile samo uzgredni elementi tehnologije za izradu letećih tanjura koja se tada razvijala.

Linda: Ali, ako je Hitler očajnički želio pobijediti i pokoriti svijet, zašto se tim diskovima nije poslužio?

Stein: Neki od razloga leže u tim šestoprstim bićima pronađenim na mjestu pada letjelice u okolici Roswella 1947. A postojala je još jedna vrsta vanzemaljskih bića. Moj šef i ja posjetili smo Područje 51 u Nevadi. Ondje sam u jednoj prostoriji vidio vanzemaljca, ali samo kroz prozor. Unutra nisam ušao.

Linda: Je li bio živ?

Stein: Da, bio je živ. Moj šef je bio ušao te mi je kasnije rekao da to biće uopće ne govori, komuniciralo je isključivo telepatski. Šef je rekao da čim bi pomislio postaviti mu neko pitanje, biće bi na pitanje odgovorilo prije negoli bi moj šef izrekao pitanje naglas. Biće je moglo čitati misli.

Linda: Kako je biće izgledalo?

Stein: Poput tipičnih „Sivih”, kako se danas nazivaju, s velikim očima i uskom, šiljastom bradom te malenim nosom, a umjesto ušiju imalo je ušne otvore bez ušne školjke. Tijelo mu je bilo vrlo krhko i mršavo. Bilo je visoko oko 1,4 do 1,5 metara.

Linda: Sjećate li se izgleda očiju?

Stein: Tamne; podsjećale su na sunčane naočale.

Linda: Po opisu se razlikuje od šestoprstih bića.

Stein: Da, šestoprsti su izgledali gotovo kao… prema slikama koje sam vidio, izgledali su kao mala ljudska bića, [barem što se tiče] ovalnog oblika lica.

Linda: Vidjeli ste, dakle, dvije vrste čovjekolikih bića?

Stein: Da, ako govorimo o fotografijama šestoprstih bića. Moj se pristup podacima o toj prvoj vrsti vanzemaljaca navodno pronađenih u srušenoj letjelici u Novom Meksiku svodio samo na vizualni pristup fotografijama. Tog smo se vanzemaljca, tzv. „Sivog”, dočepali – a rečeno mi je da smo znali nalaziti i druge – zato što su leteći tanjuri imali česte nezgode. A razlog tih nezgoda i padova letećih tanjura leži u činjenici da smo 1950-ih razvili mnogo snažniji radarski sustav za potrebe baza Američkog ratnog zrakoplovstva i kontrola leta. Očigledno, snažniji radarski signali na neki su način negativno utjecali na pogonske uređaje letećih tanjura. Nakon tih ranih 1950-ih možda su se vanzemaljci domislili načinu da izbjegnu naše radare jer nakon nekoliko godina nisu se rušili kao prije.

Linda: Imate li kakvih podataka o tome odakle dolaze ti krhki Sivi?

Stein: Ne, radeći za CIA-u o tome nisam saznao ništa.

Linda: Ako ste s vašim šefom posjetili Područje 51 i vidjeli metar i pol visokog mršavog humanoida, a prethodno ste čitali izvještaje o šestoprstima, nešto mišićavijim bićima, čije ste slike također vidjeli, niste li smatrali za shodno da se o tome raspitate?

Stein: Da, pitao sam je li to druga vrsta, a oni su samo odgovorili da je biće iz Područja 51 različito od šestoprste vrste. Po mojim saznanjima, od pada u Roswellu naši nisu naišli na druge šestoprste vanzemaljce.

Snimljene su i fotografije s obdukcije šestoprstih bića, poput one prikazane nedavno na televiziji. Na slikama se vidi obdukcija jednog od tih bića s velikom ranom na nozi. Istu takvu ozljedu noge vidio sam i na slikama u vojnoj bazi.

Linda: Kada ste točno radili za CIA-u?

Stein: [Od] 1957. do 1960. – od isteka moje četverogodišnje vojne službe, jer zapravo sam radio u vojsci, a u CIA-ine projekte ušao sam na mala vrata.

Linda: Koji ste čin imali i u kojem ste rodu služili?

Stein: Bio sam poručnik u Jedinici za vezu Američke vojske, a podučavao sam časnike u jednoj vojnoj bazi na jugu SAD-a.

Linda: Znate li zašto vam je omogućen pristup izvještajima o vanzemaljcima?

Stein: Isprva, imao sam samo TOP SECRET pristup jer sam predavao tajnu kriptografiju, radio-operacije i kriptografiju za časnike Jedinice za vezu. Zatim sam počeo predavati svim NATO-ovim časnicima koje bi vojska dovela. Poučavao sam europske časnike kao i azijske časnike koji su tada dolazili iz Laosa i Vijetnama i Kambodže. Dakle, imao sam pristup strogo povjerljivim spisima. Moj šef, Anthony Barden, sudjelovao je u radu tajne Škole za obuku jedinica za vezu. On je zapravo vodio tu školu namijenjenu vojnom osoblju, ali kao civil, tj. CIA-in operativac zadužen za vođenje vojne škole. Nalazio se u pozadini, ali je u biti bio pročelnik CIA-e za jugoistočni dio Sjedinjenih Država.

Potom se CIA sve više i više počela baviti projektom Plava knjiga, a kada se jednom prilikom Anthony Barden našao u Washingtonu, D.C., CIA mu je dala u zadatak da radi na slučajevima koje Američko ratno zrakoplovstvo nije moglo objasniti. U tim slučajevima očevici su bili vrlo vjerodostojni, poput pozornika Državne policije i vojni časnici. Takvi bi se slučajevi slali Anthonyju Bardenu. Javnosti dostupna verzija projekta Plava knjiga u Washingtonu sadržavala je samo objašnjive slučajeve. Zbog toga u projektu Plava knjiga, nakon njegova ukidanja, nije bilo nikakvih opipljivih informacija. Moj šef i ja te naša jedinica od nekoliko desetaka ljudi vidjeli smo fotografije i dokumente o pravim NLO-ima, prikupljene iz projekta Plava knjiga i prebačene CIA-i.

Linda: Do toga vremena, od 1957. do 1960., rekli ste da se administracija Harryja S. Trumana već bila bavila onime što su smatrali vanzemaljskim bićima.

Stein: Da, točno.

Linda: Zašto ste vi bili uključeni u istraživanje neobjašnjenih slučajeva iz Plave knjige ako su vlasti već znale da vanzemaljci posjećuju našu planet?

Stein: Istina je da je naša vlast to već znala, ali pokušavali su saznati više. U našoj jedinici imali smo članove osoblja koji su išli na teren i razgovarali s očevicima.

Linda: Znači li to da zapravo nismo znali kakve su namjere vanzemaljaca?

Stein: Točno tako. Čak se i Truman pitao što vanzemaljci ovdje zapravo rade: „Kamo idu? Odakle dolaze?”

Linda: Koliko je dugo to biće bilo živo i koliko je držano u Području 51?

Stein: Koliko ja znam, kada sam radio za CIA-u [1957.-1960.] biće je bilo živo. Ne znam je li umrlo, ili su pripadnici njegove vrste došli po nj, ili se dogodilo nešto treće. U jednom izvještaju, koji nije bio sasvim jasan, pročitao sam da je neka velika letjelica nadlijetala Područje 51 u Nevadi. Ostale stranice izvještaja su istrgnute pa ne znam što se doista dogodilo.

Linda: Je li bilo kakvog spomena o vrsti bića u velikoj letjelici?

Stein: Ne, takvih podataka nije bilo. Izgledalo je kao da je netko pročitao cijeli izvještaj i da je sve bitne podatke izbacio. U jednom sam izvještaju pročitao da je CIA „ušutkala” – nisu rekli „ubila” – petoro-šestoro ljudi u razdoblju od tri do četiri godine nakon pada letjelice u Roswellu. Nekima su zaprijetili, a neke su „ušutkali”, kako stoji u izvještaju.

Linda: Jeste li svog šefa ikada upitali jesu li šestoprsta bića na neki način povezana s tanjurastim letjelicama iz Njemačke 1938. godine, prije Drugog svjetskog rata? Znači li to da su šestoprsta bića pomagala Njemačkoj?

Stein: Da, pomagala su Njemačkoj.

Linda: Jeste li ikada razgovarali s vašim šefom o ovome: kako to da su šestoprsta bića radila za Njemačku, a da su kasnije pronađena u srušenoj letjelici na američkom tlu?

Stein: Iz prve sam ruke znao samo to da se u izvještaju spominju njemački okrugli zračni brodovi. Znao sam i to da ih je Njemačka imala određeni broj te da ih je prebacila u Argentinu i na Antarktik.

Linda: Dakle, u dokumentima koje ste vidjeli vlastitim očima između 1957. i 1960. godine spominju se jedino bića s tog ranča u Novom Meksiku. Ne sjećate se točne lokacije ranča, već samo da se radi o Roswellu?

Stein: Da, o ranču u okolici Roswella.

Linda: Je li u dokumentima koje ste pročitali bilo fotografija?

Stein: Da, ali samo fotografija šestoprstog bića na obdukcijskom stolu.

Linda: Kada ste vidjeli te fotografije i izvještaj, jeste li svog šefa zatražili više informacija?

Stein: U biti, šef i ja dijelili smo istu sudbinu. Čitali smo iste materijale. Obojica smo nastojali doći do više informacija, ali nismo uspjeli pronaći nikoga tko bi nam nešto više rekao. Ako netko stupi s vama u kontakt i kaže: „Imam cjelokupnu sliku i znam sve što se događa”, ta osoba izmišlja, laže, jer na takav način CIA ne radi. Svi koji rade na istom projektu dobivaju zadatke samo u određenim segmentima, tako da nikada ne možete reći da ste posložili cijelu sliku.

Linda: Radili ste i u Eisenhowerovoj administraciji?

Stein: Jesam.

Linda: Zašto je, po vama, na snazi takva stroga politika nijekanja vanzemaljske prisutnosti na ovom planetu?

Stein: Nikada mi to nije bilo jasno. Mislim da se radi o zataškavanju koje je jednom započelo i više se ne može zaustaviti. Počeci sežu sve tamo do 1930-ih kada su nacisti izmjestili sve tanjuraste letjelice iz Njemačke te kada su radili na raketama V-1s i V-2s. Zatim je došao kraj rata, pa pad ili padovi letjelica u Roswellu. Potom, početkom 1947., došlo je do sukoba s letećim tanjurima i sa, kako su ih nazvali, „nacistima” na Antarktiku. Prema teoriji moga šefa o čitavoj toj stvari, dolje na Antarktiku izgubili smo bitku i sve naše zrakoplove jer letećim tanjurima nismo bili dorasli. „Laserskim topovima” na tanjurastim letjelicama nikako se nismo mogli suprotstaviti, a kretali su se tako brzo i lako da na njih nismo mogli niti pucati. Moj šef i ja razgovarali smo s nekim ljudima o tome kako se, nekako u isto vrijeme, počeo provoditi Marshallov plan. Slutili smo da je između nacista i Argentine te naše vlade došlo do nekakvog dogovora. Smatrali smo da je to bio razlog početka provedbe Marshallovog plana za obnovu Europe. Morali smo ga početi provoditi, kako bi nacisti u Argentini bili zadovoljni. Takva me situacija podsjeća na situaciju gdje rat dobivamo, ali se kasnije predajemo, plaćajući za taj rat.

Linda: Ako je mnogo naših aviona srušeno od strane diskova s „laserskim topovima” kojima su upravljali nacisti u suradnji sa šestoprstim bićima, zašto bi taj susret bio ograničen na područje Antarktika? Zašto nacisti i ta bića u istim tim letećim tanjurima nisu jednostavno pročešljali nebo diljem svijeta i obarali sve zrakoplove i na kraju preuzeli kontrolu?

Stein: Mislim da je SAD, kada se dogodio taj okršaj na Antarktiku gdje smo tako gadno potučeni, počeo raditi na Marshallovom planu obnove Europe. Bilo je to gotovo poput mirovnog sporazuma: ukoliko razrušenu Europu ponovo izgradimo, vanzemaljci neće dirati naše gradove.

Linda: Marshallov plan je predstavljao, na neki način, našu kapitulaciju pred nacistima i vanzemaljcima?

Stein: Po mojem mišljenju, da.

Linda: Ali to ne objašnjava… ako su imali takvu vrstu izvanredne tehnologije, zašto jednostavno nisu preuzeli nadzor nad svijetom?

Stein: Ne znam.

Linda: Ne razumijem zašto su njemački nacisti izgubili Drugi svjetski rat ako su im pomagala šesetoprsta bića koja su imala takvu tehnologiju i koja su podučavala naciste kako da izrade svoje napredne zračne brodove. Na ovom planetu ista ta bića mogla su učiniti što god su htjela. Prema tomu, zašto nisu krenuli na Sjedinjene Države, Englesku i Australiju, tj. Saveznike, ako su već na Antarktiku pokazali da iz zraka mogu skinuti svaki zrakoplov kojeg žele?

Stein: Ne znam.

Linda: Jeste li ikada vidjeli neki podrobniji tekst u spisima između 1957. i 1960. o nakanama šestoprstih bića ili onih drugih, manjih i krhkijih Sivih?

Stein: Nisam. Slični podaci iz dokumenata svodili bi se na ovo: „Voljeli bismo znati kakve su im prave namjere.” Takve sam primjedbe, ili nešto u tom stilu, viđao desetke puta.

Linda: Kada ste otišli iz vojske?

Stein: 1960. godine.

Linda: CIA-u i vojsku napustili ste u isto vrijeme?

Stein: Da. U našoj CIA-inoj/vojnoj skupini u to nas je doba bilo dvadeset i četvoro, a dolazili su i novi ljudi. U CIA-i zapravo nema odlaska u mirovinu. To vam je poput drevne gladijatorske skupine: o starosti i umirovljenju ne morate brinuti. Moj je šef umro sredinom 1970-ih. Kada sam prvi put ušao na mala vrata te sam, pomažući mu, dobio pristup strogo povjerljivim dokumentima, nikada se u CIA-i nisam služio svojim pravim imenom. Koristio sam se konspirativnim identitetom. Jedini razlog što sam se izvukao, moglo bi se reći, živ u to rano doba 1960-ih, nakon četiri godina službe, bilo je ime kojim sam se koristio. U to doba, dva tjedna nakon što sam izašao iz službe, CIA je organizirala skupinu koja je preuzimala tijela beskućnika koji su u središtu grada, nedaleko naše vojne baze, umrli zbog alkoholizma ili predoziranja drogom. Ta skrovita skupina „krstila” je te mrtve ljude imenima kojim smo se ja i ostali koristili u CIA-i. Potom bi tijelo ili tijela kremirali a pepeo rasuli kako nitko ne bi mogao ponovno iskopati ostatke. Par tjedana nakon mog odlaska ime kojim sam se služio u CIA-i završilo je svoju karijeru i osvanulo „mrtvo”. Jednostavno se ugasilo. Od dvadeset i četvoro ljudi koji su bili u toj CIA-inoj jedinici, moj šef je umro prirodnom smrću a ja sam otišao, ali iz te jedinice preostao sam samo ja. Ostali nisu jer su postali špijuni u Rusiji i Turskoj te su, naposljetku, svi ubijeni. Ja sam se uspio izvući živ zahvaljujući pomoći moga šefa, ali moja žena o tome nije ništa znala sve do prije otprilike godinu dana [1997.]. Sve na čemu smo radili držano je u strogoj tajnosti trideset ili trideset i pet godina. Dakle, do sredine 1990-ih tajnost je pomalo izblijedjela i danas imate mnogo ljudi koji istupaju u javnost, poput onog vojnog časnika koji je napisao knjigu [umirovljeni potpukovnik Američke vojske Philip J. Corso, Dan nakon Roswella (The Day After Roswell), 1997.]. Sada i ostali iznose ono što znaju jer osjećaju da to mogu učiniti bez opasnosti po svoju sigurnost.