Izvor: Prosvjetni rad

sanjaIako ističe da profesionalnu budućnost vezuje za Podgoricu, a doprinijela je i da se Crna Gora nađe na mapi CERN-a, dr Sanja Damjanović ne uspijeva da dobije svoje mjesto na Univerzitetu Crne Gore.

Postoji li božanska čestica “higs” za koju se vjeruje da generiše masu? A kvark-gluon plazma? Ima li ekstradimenzija? Šta čini 96% univerzuma, šta skrivaju crna materija i crna energija? Zašto je svijet koji znamo sagrađen od materije a ne od antimaterije? I konačno, ili prije svega: da li je stvarno moguće vidjeti rani univerzum, materiju koja je postojala prije 15 milijardi godina?

– Moguće je! – iz ženevskog CERN-a (Evropska organizacija za nuklearna istraživanja) poručuje dr Sanja Damjanović, jedna od 7.000 fizičara u svijetu specijalizovanih za elementarnih čestice:

– Zato je i sagrađen gigant LHC (Veliki hadronski sudarač), najveći svjetski akcelerator. U kružnom tunelu obima 27 kilometara, smještenom 100 metara ispod Zemljine površine, sudaraće se 40 miliona puta u sekundi protoni – kao i teški joni -ubrzani do maksimalnih brzina, tj. brzina svjetlosti, a u ovim sudarima kreiraće se stanje materije koje je vladalo u najranijoj fazi evolucije univerzuma, za koji se vjeruje da je nastao prije oko 15 milijardi godina eksplozijom nazvanom “Veliki prasak”. Ovaj projekat, za koji je utrošeno 10 milijardi dolara, daće odgovore na mnoge misterije.

Eksperimenti na LHC-u i drugi projekti iz primijenjene fizike (ALICE, CMS, ATLAS i LHCb) donijeće – kako iz carstva nauke i istraživanja, najveće svjetske laboratorije za nuklearnu fiziku, tvrdi naučnica iz Nikšića – nova otkrića, nova iznenađenja, nešto što će doprinijeti progresu čovječanstva. Njena saradnja sa CERN-om traje još od odlaska na doktorske studije u Hajdelberg (Njemačka). Tada je angažovana za eksperiment CERES, čiji je glavni cilj bio da se stvori stanje materije koje je postojalo milijarditi dio sekunde nakon nastanka univerzuma (tzv. kvark-gluon plazma), na temperaturi hiljadu milijardi puta većoj od temperature u centru Sunca.

– To je istovremeno bio i početak mog rada u internacionalnom timu sastavljenom od kolega iz svih krajeva svijeta. Počela su nova iskustva, brzi tempo koji zahtijeva jako veliku koncentraciju, kreativnost, stalno dokazivanje podstaknuto permanentnom konkurencijom… Nije nimalo lako sve to izdržati. Potrebna je jako velika snaga i volja. A snagu mi uliva beskrajna toplina, ljubav, podrška i razumijevanje roditelja.

U CERN-u je držala zapažena predavanja i seminare. U publici i nobelovci. Zato je u aprilu 2006. uslijedila nagrada u vidu trogodišnjih postdoktorskih studija. Postala je jedini stručnjak iz Crne Gore ikada zaposlen u prestižnoj laboratoriji. Iako za pozicije u CERN-u mogu da konkurišu samo fizičari iz zemalja sa punim članstvom, dr Sanji Damjanović pomogao je šestogodišnji ugovor iz Hajdelberga, gdje je doktorirala i počela postdoktorat. Konkurisala je kao član njemačke grupe. I među 100 kandidata bila u samom vrhu, što joj je omogućilo rad na projektima NA60 i ALICE.

Poznanstvo sa istaknutim ljudima u CERN-u, kao što je profesor DŽon Elis (John Ellis), inspirisalo ju je da se uz čistu fiziku počne baviti i “naučnom politikom”:

– Ulazak u CERN nije nimalo jednostavan, posebno kada se radi o zemljama sa malom “kritičnom masom”. Sve države koje su odskora članice ili su na putu pridruživanja Evropskoj uniji, prvo su se vezale za CERN (Slovenija, Poljska, Češka, Hrvatska, Ukrajina…). Koristila sam mnoge argumente i uspjela da pripremim sporazum o saradnji između Crne Gore i CERN-a, na koji je u decembru 2007. potpis stavio prof. dr Slobodan Backović, prethodni ministar prosvjete i nauke. Razvoj je nemoguć bez mladih ljudi, oni su potrebni da bi veliki ciljevi bili postignuti. Samim potpisivanjem sporazuma Crnoj Gori nudi se korišćenje infrastrukture u CERN-u, otvorena su vrata našim fizičarima, informatičarima, programerima, elektrotehničarima…

Ubrzo nakon toga, u februaru prošle godine, svjetski tron fizike posjetila je prva grupa učenika i profesora iz Crne Gore. Među njima i Ana Vujačić, profesorica fizike u Nikšićkoj gimnaziji, sestra naše naučnice.

– Nadam se da je to tek početak saradnje, da slijedi dopuna sporazuma, a to je vezivanje grupe sa Univerziteta Crne Gore za neki od projekata u CERN-u. I želja mi je da budem dio tog tima!

A da li će biti tako, ne zavisi samo od njene volje:

– Dok sam bila u Hajdelbergu, nakon rezultata doktorata objavljenih u vodećim naučnim časopisima, dobila sam jako atraktivnu ponudu za rad na eksperimentu koji je trebalo da testira novu tehnologiju, tzv. silikon-piksel detektore, ključne za rad LHC-giganta koji mogu da izdrže ogromne radijacije. Ponuda je pružala mogućnost da se upoznam sa novim detektorima, novim tehnologijama, softverima koji se jako brzo razvijaju, da steknem dovoljno znanja i iskustva da bih sa grupom koju sam željela da oformim u Podgorici nastavila rad na istom i budućim projektima. Uz saglasnost doc. dr Mire Vučeljić, tadašnjeg šefa Odsjeka za fiziku, i Nastavno-naučnog vijeća Prirodno-matematičkog fakulteta, u maju 2003. napismeno mi je odobreno novo dvogodišnje odsustvo. Da bih se mogla potpuno posvetiti novom CERN-ovom projektu, preselila sam se iz Hajdelberga u Ženevu. Međutim, nakon samo pet mjeseci, uručen mi je otkaz. Iako sam svoju profesionalnu budućnost uvijek vezivala za Podgoricu, profesionalno napredovala i gradila mogućnost da se Crna Gora nađe na mapi CERN-a, postala osoba za kontakt između CERN-a i Crne Gore, željela da pomognem mladim ljudima, svi moji pokušaji da obnovim svoju poziciju u Podgorici nailaze na neuspjeh…

Sanja Damjanović (Nikšić, 1972), fizičarka, poslije gimnazije u Nikšiću, odakle su joj najtoplija sjećanja na školske dane, kada je među raznim naukama koje su je privlačile tražila onu kojoj će se predati, završila je studije na Fizičkom fakultetu u Beogradu sa prosječnom ocjenom 9,83. Đak generacije, potom student generacije. Uz magistarske studije, godinu dana radila je kao asistent na matičnom fakultetu, a potom 1997. i 1998. na Prirodno-matematičkom fakultetu Univerziteta Crne Gore. Odatle odlazi na doktorske studije u Hajdelberg, gdje je paralelno sa istaživačkim radom bila predavač na Univerzitetu “Rupreht-Karl”, među najstarijim na svijetu (osnovan 1386), gdje je stvaralo 29 nobelovaca. Doktorirala je 2002. godine sa velikom pohvalom (“magna cum laude”); tema disertacije: “Electron-pair production in Pb-Au collisions at 40A GeV” (“Emisija e+e-parova u Pb-Au interakcijama na energijama 40A GeV”). Obišla je skoro sve evropske države, mnoge krajeve Amerike, Azije, Afrike. Učesnica je međunarodnih konferencija, koautorka mnogih radova objavljenih u “Physics Revienj Letters”, jednom od vodećih časopisa u njenoj oblasti. Govori četiri strana jezika.