Izvor: Monitor

satTri godine od raspada Državne zajednice Srbija i Crna Gora za Svetozara Marovića, prvog i jedinog predsjedavajućeg Savjeta ministara SCG, još traje brakorazvodna parnica u kojoj je žigosan kao navodni akter astronomskih pronevjera. Država Srbija je sada suočena sa međunarodnom arbitražnom odlukom u aferi Satelit po kojoj će firmi Imidžset internešenel iz Izraela morati da plati odštetu od 37 miliona eura zbog nepoštovanja ugovora.

Izraelski Imidžset (sjedište u Tel Avivu) pokrenuo je arbitražni postupak nakon što je Srbija odbila da plati 45 miliona američkih dolara po ugovoru koji je 4. juna 2005. potpisao Prvoslav Davinić, tadašnji ministar odbrane SCG.

Ministarstvo odbrane u Beogradu je, prema ugovoru, na šest godina iznajmilo od Imidžseta satelite tipa Eros A i Eros B radi nadgledanja (čitaj: špijuniranja) prostora juga Srbije i Kosova; ugovoreno je i instaliranje kontrolne stanice. U posao sa Imidžsetom angažovana je firma Kamira krek korporejšn, registrovana na Djevičanskim ostrvima.

GDJE JE MAROVIĆ: Zvanični Beograd je ignorisao ugovor, tvrdeći da Davinić nije imao ovlašćenja da sklopi taj posao, niti je ispoštovana zakonska procedura, naime nema ni pismenog odobrenja Savjeta ministara SCG. Ali, Izraelci nijesu mislili tako, pokrenuli su arbitražu i krajem marta dobili pravo na odštetu. Arbitraža je vođena u Londonu po pravilima Međunarodne trgovinske komore u Parizu, koja jednim dijelom podliježe tajnosti; drugi dio tajnosti upotpunjen je odlukom Vlade Srbije da na cio slučaj bude udaren pečat državne tajne.

Gdje je u svemu tome Marović? Kao nadređeni ministru Davniću, Marović je prisustvovao potpisivanju ugovora sa Imidžsetom, u konspirativnoj atmosferi, van domovine, naime, „u jednom privatnom stanu u Parizu”. Za Pariz, kao geografsku činjenicu u aferama, Marovića su i ranije dovodili u vezu. U jeku Duvanske afere, nedjeljnik Nacional je 2002. prenio izjavu Srećka Kestnera kako je Stanko Subotić-Cane, Maroviću ne samo plaćao 100.000 maraka ,,da bude miran i da se ne miješa”, već mu je navodno u Parizu kupio i stan. Marović je onomad tvrdio kako bi, da je to istina, odmah podnio ostavku.
Što se afere Satelit tiče, u intervjuu za list Danas marta 2006. Marović je tvrdio, ispostaviće se potpuno netačno, da ugovor sa Imidžsetom nije valjan, te kako nikoga neće obavezivati:

,,U vezi sa time mogu ponoviti samo stav Savjeta ministara. Ovdje se radi samo o jednom – da nijedan ugovor ne može proizvoditi finansijske i pravne obaveze za državnu zajednicu bez saglasnosti Savjeta ministara. Nijedan takav konkretan ugovor nikada nije bio pred Savjetom ministara”.

Ta tvrdnja ne stoji: stvar je riješena na arbitraži, ugovor s Imidžsetom ipak „proizvodi finansijske i pravne obaveze”. Interesantno, Marović nije poricao navod da je 4. juna 2005. ,,u jednom privatnom stanu u Parizu” prisustvovao potpisivanju (ne)spornog ugovora. Razumno je pretpostaviti kako je Marović, kao neko ko govori i čita engleski jezik, imao tada priliku da pročita Ugovor o pravima davanja zadataka partnera u satelitskoj operaciji (izvorno: Satellite Operating Partner Tasking Rights Contract ), koji je Davinić, u statusu kupca (customer), potpisao s Menaše Border, direktorom (Chief Executive Officer) izraelskog Imidžseta.

ČISTA BESMISLICA: Naknadno, utvrđeno je kako su sateliti čista besmislica za tehničke mogućnosti i potrebe Vojske SCG, koju su dva sputnjika, Marović i Davinić, eto, htjeli da reformišu, ali im se nije dalo. Satelit tipa Eros (akronim od Earth Remote Observation Satellite, u prijevodu ,,satelit za osmatranje Zemlje iz daljine”) nema telekomunikacione kapacitete za pristup bazama podataka, dok je rezolucija slike suviše gruba za osmatranje kretanja gerilskih UČK grupica ili prekograničnog šverca. U Srbiji su onda zaključili: ,,Trebalo je, dakle, da kupimo nešto što nam ne treba parama koje nemamo”.

I, zaista, satelitske usluge Srbi nijesu kupili, ali je ugovor potpisan, ceh se mora platiti; sada se utvrđuje konkretna odgovornost. Oko afere Satelit, novembra 2008. Okružni sud je odbacio prijedlog za pokretanje istrage protiv Davinića. Ali, Vojno odjeljenje Okružnog tužilaštva je uložilo žalbu Vrhovnom sudu Srbije koja je 12. januara usvojena, pa Okružni sud sada ponovo razmatra pokretanje istrage protiv Davinića.

Još od 2005. najuporniji da se stvar istjera na čistac je i sada aktuelni srpski ministar finansija Mlađan Dinkić. Osim afere Satelit, Marović se, skupa s Davinićem, pominje i kao akter afere Pancir. Dinkić je Marovića 2006. optužio da je u Panciru prekršio Zakon o budžetskom sistemu i Zakon o Savjetu ministara, jer je „potpisao odluku o zaduživanju građana Srbije za 300 miliona eura u narednih pet godina”. U poslu nabavke vojne opreme sa srpskom firmom Proizvodnja Mile Dragić, koji je pismeno odobrio Marović, ministar Dinkić je tvrdio kako je “u najmanju ruku, cijena za samo tri artikla naduvana za 40 miliona eura, što je po svemu sudeći trebalo da predstavlja nečiju proviziju.” I posao je stopiran.

PANCIR, MILE I MILOŠ: U tenzijama oko pripreme crnogorskog referenduma, što je bio zgodan paravan za Marovića, u srpskoj štampi su, bez navođenja specifičnih dokaza, lansirane i sljedeće teške optužbe: ,,Skoro dvijve trećine vojne opreme koju je vojska naručila od Proizvodnje Mile Dragić trebalo je, preko Crne Gore, da završi na tržistu trećih zemalja. U ovu transakciju umiješan je najviši crnogorski vrh na nivou državne zajednice, kao i Miloš Marović, sin predsjednika SCG, te grupa kontroverznih biznismena iz Crne Gore”; pisao je Glas javnosti.

Kada su afere izbile, Davinić je smijenjen, dok je Marović dobio snažnu podršku Mila Đukanovića, koji je tvrdio da srpska vlast ,,preko afere nabavke vojne opreme pokušava da preuzme kontrolu nad oblastima koje su u nadležnosti državne zajednice”. Zaprijeto je Đukanović u septembru 2005. kako će povući sve predstavnike Crne Gore iz struktura SCG ako se ,,nastavi sa pravno-političkim nasiljem”.

Šef Marovićevog kabineta, Vule Tomašević, u znak protesta bio je već spakovao kofere. Marovićev lični sekretar u to vrijeme, Aleksandar Tičić, izjavio je da se njegov šef ,,u cijeloj stvari čist”. Međutim, po Dinkićevom tumačenju, Marović je ,,zbog toga što je državljanin Crne Gore izmakao ruci pravde”. Upozoravao je, tvrdi Dinkić, Borisa Tadića i Vojislava Koštunicu, o navodnim Marovićevim krivičnim radnjama, ali bez uspjeha, jer su oni ,,imali nekakvu iluziju, da je Marović spona izmedu bratskog srpskog i crnogorskog naroda, da se zalaže za zajedničku državu.”

TADIĆEVE ILUZIJE: Iluzije oko Marovića, barem za Tadića, bile su šokantne; za vrijeme posjete Izraelu 2005, dok se o Satelitu ništa nije javno znalo, njegovi domaćini su mu postavili pitanje kada će platiti 4,5 miliona eura kao prvu tranšu za Eros A i Eros B? Tadić o tome pojma nije imao; Davinić je brže-bolje tvrdio kako je ugovor samo neobavezujući ,,sporazum o razumijevaju”. Dalji rasplet je doveo do ogoljavanja labave finansijske konstrukcije na koju su sputnjici Marović i Davnić računali. Bilo je planirano da se proda zagrada Vojno-tehničkog instituta, u centru Beograda, sjedište Vojno-bezbjednosne agencije (KOS).

Zgrada nije prodata, pa se kod najvećeg srpskog dilera naoružanja, Jugoimport-SDPR, počelo s raspitivanjem o naoružanju na lageru koje bi se već negdje za keš na brzinu utopilo ili, barem, kako stoje stvari s zamrznutim parama iz davnih poslova sa Sadamom Huseinom. Ali, u Upravom odboru Jugoimport-SDPR je sjedio, Marovićev eks-savjetnik, general Blagoje Grahovac; i, sve u svemu, para za satelite nigdje nije bilo. ,,Nabavka satelita je stopirana. Izraelce smo o tome obavijestili predsednik Marović i ja”, izjavio je Davinić.

Od tog perioda, do danas, Davnić se, bez Marovića, zlopati kroz istrage i sudske procese oko Satelita i Pancira. U intervjuu Večernjim novostima, jula 2007, Marović je s budvanske plaže, izrazio „spremnost da pomogne istini”. Sa stručnim iskustvom tvorca kovanice Rat za mir Marović je procijenio kako je „Davinić bio reformator vojske”. To Daviniću nije bogzna što pomoglo; i dalje ga razvlače.

REVOLTIRANI SRBI: Dva druga mlađa Marovićeva saradnika iz njegovog SCG kabineta su avanzovala; Tomašević je izvršni direktor HTP Budvanska rivijera (dobio i premiju: stan od sto kvadrata) a Tičić je glavni menadžer SO Budva, lukrativni član upravnih odbora i direktor Agencije za planiranje prostora. Marović mlađi, skupa sa ostalim opjevanim članovima familije Marović, kontroliše čitav spektar budvanskih poslova u javno-privatnom vlasništvu.

Revoltirani Srbi su, naknadno, za Marovića izračunali kako ih je za tri godine mandata koštao ukupno tri miliona eura, odnosno, po milion godišnje: bez njegove završne dionice u Satelitu s cehom od 37 milona eura.

Iz svježeg Marovićevog biznis iskustva beogradske cifre, mogući procenti iz vojne proliferacije, možda djeluju tričavo; preko firme Moninvest kupio je Marović akcije Prve banke za pola miliona a već sjutradan, ničim izazvan, na njima zaradio tri miliona eura. Sve ima svoju, marovićevsku, razvojnu filozofiju; uporedimo li njegov status navodno neprofitnog, društvenokorisnog lobiste Miraksa i Sergeja Polonskog, onda sume od „40.000 maraka po šleperu” – koje je Marović prema tvrdnjama svog kuma Momira Bulatovića u knjizi Pravila ćutanja dobijao sredinom 1990-ih od „izvjesnog Ćupića, biznismena iz Budve” – jedva da su vrijedne pažnje.

To je dijalektika razvoja Marovića – biznismena, diplomranog pravnika, po sopstvenom priznanju iz 1990-ih „koministe i pravoslavca”, „Crnogorca i Srbina”, stručnjaka za pancir i sputnjika u satelitskim poslovima. I „po vokaciji filozofa”, kako stoji u biografiji na sajtu DPS-a.