Dok živim život koji nisam birao sam
O suhom vjetru s juga moja duša sanja
Ja čujem buku stada, vidim u daljini grad
A tanka slika jave postaje sve tanja

Haustor, Šejn

Piše: Brano Koćalo


HEROJ


shaneU klasik westernu George Stevensa Shane, heroj u liku revolveraša Shane-a pojavljuje se niotkuda i donosi pravdu jednoj siromašnoj porodici Starrett nastanjenoj u američkoj preriji. Naime, moćni trgovac Ryker i njegova banda žele po svaku cijenu da se domognu zemlje stočara Starrett-a, ne birajući sredstva. Naravno, da to tako ne bude tu je legendarni Shane, koji donosi pravdu, razračunava sa sa Ryker-om i njegovim kompanjonima i na kraju filma odlazi odakle je i došao, nikuda. Nestaje na istom onom horizontu na kom se i pojavio. To je samo jedna, osnovna linija priče ovog istinskog remek-djela američke kinematografije. A taj osnovni zaplet ispričao sam kao moto, inspiraciju koja može da stoji na početku svake priče o slobodi: heroj se nekako uvijek pojavi, naizgled niotkuda, i rješava stvar. Pobjeđuje klasično-holivudski zakon pravde, slobode i happyend-a.

Mnogo godina nakon pojave filma Shane, jedna rock grupa sa Balkana je, očito inspirisana istim ovim principima, napravila istoimenu pjesmu. Izađi i bori se, u ovom gradu nema mjesta za jednog od nas… Moćno, a?! Pravi poklič slobode, posebno iz ove žablje crnogorske perspektive. Naročito danas, kad je uostalom i čitav ovaj svijet ionako otišao dođavola, jer su razni “rykeri” i tajkuni odavno pojeli svaki ideal i mogućnost tzv. slobodnog i pravednog svijeta.

Nikako slučajno, u to vrijeme Haustora i njihovog Shane-a, pojavio se u komunističkoj Jugoslaviji shaneovski lik u vidu Johnny-ja Štulića i njegove Azre, umjetnik koji je snagom poezije i rock & roll-a personifikovao pravi kulturni tajfun u ondašnjoj državi, bunt protiv žabokrečine, nasuprot kulturocidu ondašnje folk parade. Novi val to bješe, i s pravom je nosio to ime. Nasuprot tog “domaćeg” folka kao modela života, kao načina “mišljenja”, i političkog i društvenog i “estradnog”. Tog folka koji, u raznim oblicima, traje na Balkanu odvajkad. Ono što je Štulić bio za ove prostore, vjerovatno je Bob Dylan bio za ostatak svijeta početkom 60-ih godina 20-og vijeka. A balkanski Dylan došao je tek krajem 70-ih u zemlju zvanu SFRJ, isto nekako niotkud, kao naš junak Shane. S tim što su njegove ideje poražene, pobijedile su razne apoteoze balkanskih plemena, vraćen je duh “krvi i tla” i priča zvana Jugoslavija je najsurovije završena.

A gdje je tu bila Crna Gora?

Te 1991. imao sam 15 godina. Moji do tada tradicionalni godišnji odlasci u Dubrovnik kod tetke brutalno su prekinuti onim “specijalnim emisijama” pred dnevnik TVCG, ako ih se još sjećate. Ja ih se sjećam jer sam baš tada, na primjer, prvi put čuo riječ “zenge”(da, baš toga se sjećam) iz usta onih tobož-novinara što su ih i vaši roditelji tada“rado” i često gledali na tv. Ubrzo, zlo je počelo da poprima konkretne oblike, nakazne konture, modelirano onako kako su pisale novine i “pričao” tv, “iz glave cijela naroda”, uslijedili su razni “limiti”, nastupio je “buvljački kapitalizam” (evo i danas se žilavo održava i njeguje) sve u skladu sa onim “ničim izazvanim” čudesima koja su nam se dešavala (čuš dešavala! evo ih još tu ta ista čudevenija, luciferski nasmiješena, našminkana i “opeglana”, za one koji “ne pamte” – no o njima neću sada ni riječ). Crna Gora je kao jedino blago za dječaka u odrastanju (u ovom slučaju mene, dakle) imala taj poklič slobode, imala je liberalne ideje, i te hiljade i hiljade šejnova, koji su se svaki dan borili, tukli za ličnu slobodu i lični prostor (engleski bi to bilo: space, znači i svemir), taj prostor koji nijesu barikade, koji nije kič i koji nije glupost. Koji nije zlo, podvala, laž i mrak. Zaista je to tada bilo pitanje razuma, ne nikako roditeljskog vaspitanja, ne nikako savjeta dobrih majki, ne nikako onog “ćuti, bolje ti je”… Jednostavno, razuma. To famozno ili-ili. Upitanost u samog sebe: zašto se ovo oko mene dešava? Ima li iko ovdje normalan? Kad klinac mora da postavi samom sebi to pitanje, to znači da taj klinac preko noći odrasta i da mu se čitav dotadašnji svijet dječaštva odjednom razbija u paramparčad. Znam da ste slične priče hiljadu puta čuli, ali baš zbog onih ljudi, onih liberala u najširem mogućem smislu te riječi, ovakve priče nekako ima smisla pričati nanovo. Jer su važne, pogotovo ako ste neko ko je imao tu “sreću” da se rodi u ovoj Crnoj Gori i da vam je u njoj, ovakvoj, jako neprijatno živjeti otkad znate za sebe.

Tu nedavno, dvadesetak godina od tada, znači danas, ovih dana, opet sam gledao film Shane. Opet su mi se vratile te slike u glavi, i odmah sam vam, direktno, prenio te impulse, reflekse sjećanja, opet sam osjetio i onaj fantastični moment koji imate kad samom sebi kažete: “kako je ovo dobro napravljeno”! Ta vrsta zadovoljštine je jedinstvena. Čak i danas, kad gledam svijet pomalo drugačijim očima. A stvarnost, ako se ovo još tako može zvati, u Crnoj Gori i dalje teče. Ovo gluvo vrijeme izgleda da već dugo i odvratno jede, žvaće i neke nove klince napolju, po crnogorskim gradovima. A Shane? Da li novi klinci uopšte više trebaju nekog takvog, ili će on, uprkos svemu, igrom mister Slučaja, sam doći među njih? Ostaje da se desi i ta priča. A desiće se, kad-tad…

ostali tekstovi u rubrici