Izvor: Blog Sergeja Županića

natocroSubverzivno poput prvotravanjske šale zvučala je čestitka zamjenika državne tajnice SAD-a Jamesa Steinberga hrvatskom narodu (!) povodom primanja Hrvatske u NATO. U najmanju ruku kao da je hrvatski narod o ičemu odlučivao. Sirotog čovjeka prethodno su mogli informirati o tome što se sve u Hrvatskoj prošle godine događalo po tom pitanju, jer se doveo u opasnost da kod naših izaslanika izazove neugodu. Koliko god tog više nego simboličnog 1. travnja naša veleposlanička Kolinda ulazak u NATO nazivala “povijesnim događajem i jednim od glavnih ciljeva Vlade”, svima upućenima bilo je jasno da je na obrazu ostvarenja “glavnog cilja Vlade” ostala ljaga zaobilaženja referendumskog izjašnjavanja. Ljaga koja će prije ili kasnije biti ovjekovječena i u hrvatskim povijesnim udžbenicima kao svjedočanstvo o još jednoj hrvatskoj vlasti koja se uplašila demokracije i slobode vlastitih građana.

Sramota nije samo na trenutno vladajućima. Sve je počelo s ustavnim promjenama iz 2000. kada je određeno da je referendum obavezan ukoliko ga zatraži 10 posto građana, što je tehnički vrlo teško izvedivo, praktički nemoguće, pa su građani u startu onemogućeni u odlučivanju o vlastitoj sudbini. Neke pak zemlje kojima je više stalo do demokracije, a manje do zaobilaženja “etičkih problema s voljom neupućenih i nekompetentnih građana”, imaju određene puno niže kvote. U Italiji ste, primjerice, na referendumskom konju, ako sakupite samo 1 posto potpisa, pa se svejedno ne događa da se vlasti u Rimu s referendumima moraju nositi svaki tjedan, kako nam je to tijekom 2008. plastično prikazivala hrvatska vlast

SDP se, slučajno, referenduma kao mogućnosti sjetio tek nakon što je s konja sletio na opozicijskog magarca. HDZ je pak uzvratio Sanaderovim stavom da, eto, sve ankete poručuju da je većina građana za ulazak u NATO, pa kome još onda treba tamo nekakva demokratska formalnost!? Ni najmanje mu nije smetalo to što se nakon posljednjih parlamentarnih izbora naslađivao time što su ankete pogrešno predvidjele poraz HDZ-a te je s pravom zaključio da hrvatski građani o budućnosti zemlje odlučuju na izborima, a ne u istraživanjima javnog mnijenja. Istina je i to da su ankete o podršci ulasku u NATO neizvjesno govorile o između 40 i 57 posto. No, Sanader valjda nekima vjeruje, a nekima ne, pa je prije mjesec i pol, primjerice, opet malo odlučio nevjerovati anketama, koje su, sasvim slučajno, predvidjele poraz HDZ-a na sljedećim lokalnim izborima.

To da demokracija na hrvatski način ne služi reprezentativnoj artikulaciji političke volje građana, koliko njihovu zaobilaženju u što širem luku, najbolje je ipak pokazala rasprava o ulasku u NATO u Saboru. HDZ je po tom pitanju kazao i učinio sve što je namjeravao, pa se shodno tome i ponašao. Nikome, međutim, nije jasno što je SDP namjeravao sa zahtjevom o dvotrećinskom odlučivanju kad bi se bilo kakav rezultat glasovanja osim skoro 100-postotnog smatrao prvoklasnim čudom. Ako je Milanoviću već toliko smetao izostanak referenduma, čak i unatoč tome što je SDP podržavao ulazak Hrvatske u NATO, socijaldemokrati su mogli pokazati da u politici ipak ima časti i biti suzdržani. Ili odbiti glasovati. Ili nešto treće, što bi, a u tome je problem kao i u slučaju HDZ-a, moglo svijetu pokazati da se u ovoj zemlji gaji i osobna savjest te osjećaj dužnosti prema vlastitom narodu.

Na kraju je “za” bilo 119 zastupnika, a jedini je protiv bio nezavisni Dragutin Lesar. Takav rezultat je pokazao i još nešto, a to je da Sabor ne predstavlja reprezentativni uzorak političkog raspoloženja hrvatskih građana. Jer, ako je za ulazak u NATO bilo 119 zastupnika, ili 99,17 posto, gdje je onda nestala volja onih između 43 i 60 posto građana koji su protiv ulaska u NATO? Znači li to da njih tijekom glasovanja u Saboru nitko nije zastupao? Znači li to da njih i inače nitko politički ne zastupa? Ako bi to bilo istina, a ništa ne govori drugačije, to bi značilo da ovakva demokracija ne funkcionira u samoj svojoj biti. U svakom slučaju, milijuni građana su opet potpuno zaobiđeni, bez njih je donesena još jedna povijesna politička odluka, a demokracija je, kao tehnička smetnja, još jednom uspješno preskočena. Nešto je ipak posebno u cijeloj priči, a to je da se još nikada u povijesti hrvatskog političkog života nije dogodilo da se i vlast i opozicija trude tako se osramotiti neprincipijelnošću i izbjegavanjem demokratskih uzusa kao što je to bio slučaj tijekom rasprave o pristupanju Hrvatske NATO-u.

Advertisements