Izvor: http://www.dayline.info

hrDobro, dobro, vrlo dobro… – mrmljao je voditelj Službe za ljudske resurse Slobodne Dalmacije, zadubljen u rastvorenu narančastu fasciklu, pridržavajući desnom rukom tanki metalni okvir naočala. – Vaša biografija mi se dopada – kazao je podižući glavu prema osobi što je sjedila s druge strane njegova radnog stola, mladiću u kasnim dvadesetim, koji je stiskao dlanove u krilu, povremeno namještao sako od svijetlosmeđeg samta kao da ga žulja i imao u kosi nešto više gela nego što bi se voditelju Službe za ljudske resurse moglo sviđati. – Uspješno završeni Fakultet političkih znanosti, smjer novinarstvo, povremena honorarna suradnja s internetskim portalima i radio stanicama… vidim da ste pisali i u studentskome glasilu, pa to je baš zgodno – sada se voditelj nasmiješio, a mladić uzvratio osmijehom, no odmah se potom uozbiljio, kako sugovornik ne bi pomislio da je ohol. – Imam dojam – nastavio je voditelj gledajući ga u oči – da biste se s ovim kvalifikacijama, a nadam se i svojim ljudskim osobinama, sasvim lijepo mogli uklopiti u radni tim naših novina i naše medijske kompanije. Mislite li i vi tako?

– Mislim, naravno da mislim – uzvratio je mladić hineći odlučnost.

– Lijepo. Poznato vam je da smo raspisali natječaj za dva upražnjena novinarska mjesta, a kandidata je mnogo. U prethodnoj selekciji izabrani ste među šestoro najizglednijih, i ja bih iz ovog razgovora trebao procijeniti da li odgovarate profilu kakvog tražimo. Moram reći da su na tim poslovima dosad radili iskusni novinari, s dvadesetak godina staža, ali sada smo mišljenja da nam je prikladniji netko mlađi i poletniji. Mislite li da smo u pravu?

– Mislim da ste sigurno u pravu.

– Osim toga, tim dvama novinarima uprava kompanije bila je prinuđena dati otkaze. Radi se o gospodinu Igoru Lasiću i gospođi Nataši Škaričić, vama je poznat njihov slučaj?

– Pa baš i ne.

– U redu, kratko ću vam pojasniti, pošto ćete ionako obavljati njihove ranije zadatke, ako zadovoljite uvjete, naravno… Dakle, gospodin Lasić našao je za shodno prigovoriti glavnome uredniku što mu ovaj krati, prepravlja ili ne objavljuje tekstove. Istinabog, prigovorio je tek nakon što mu je urednik skratio i prepravio smisao desetak tekstova, a nešto više ih nije objavio, ali svejedno, za nas je nedopustivo da se novinar miješa u tekstove koji se objavljuju pod njegovim imenom i prezimenom, a pogotovo u one koji se čak i ne objavljuju. Nismo imali drugoga izbora nego gospodinu Lasiću uručiti otkaz. Mislite li da smo postupili ispravno?

– Mislim da jeste.

– Znate, u kompaniji smo dosta rigorozni kad kod novinara uočimo manjak pristojnosti i boljih manira. Držimo da su to kancerogene pojave. Ne možemo dozvoliti da naša uredništva budu izložena difamacijama onih koji čiste uredničke kreacije – kao što su skraćivanje, prepravljanje i neobjavljivanje tekstova – prikazuju kao cenzuru. Mislite li da je s naše strane to u redu?

– Mislim da jest.

– A gospođa Škaričić također je brundala o cenzuri i tobože zabranjenim temama. Zašto bi teme koje nisu objavljene bile zabranjene, molim vas? One su naprosto neobjavljene. Kao što svaki tekst može biti slobodno napisan, tako ga se može slobodno i ne objaviti. Ne mislite li i vi tako?

– Mislim.

– I onda se dotična gospođa još zgražavala na javnoj tribini nad činjenicom da su premijer i ministar zdravstva pozvali sve glavne urednike hrvatskih novina da ih upute kako da pišu o reformi zdravstva. Pa tko bi trebao urednike uputiti u tako važnu temu ako ne premijer i resorni ministar, pitam ja vas? I kako bi reforma uopće mogla uspjeti ako bi ju se u novinama izložilo kritici? Zbog takvog destruktivnog ponašanja, uprava kompanije nije imala druge mogućnosti nego gospođi Škaričić uručiti otkaz. Mislite li da smo postupili kako treba?

– Mislim da jeste.

– A da ne govorim kako su oboje navedenih novinara, skupa sa četrdesetak svojih takozvanih kolega, potpisali javni apel o, molim vas, “negativnim trendovima u medijima” koji da su “pogubni za novinarske slobode”. Da se obični novinari brinu o novinarskim slobodama i novinarstvu općenito, pa još ukazuju na “negativne” i “pogubne” pojave, oprostit ćete, ali to su obične pizdarije, to smatramo izrazom krajnje nelojalnosti prema medijskoj kući koja im daje plaće. Ne mislite li i vi da je takvo ponašanje neodrživo?

– Mislim.

– No dobro, to je ionako iza nas. A koliko vidim, ostali se novinari baš i nisu pretrgli s izrazima solidarnosti, ponašaju se dosta pristojno, moglo bi se reći. Mislite da su shvatili našu poruku?

– Mislim da jesu.

– Hajdemo sada o konkretnome poslu koji vas eventualno čeka… Tekstove biste dakle predavali nadležnome uredniku, a ovaj ih može skraćivati, prepravljati, mijenjati im smisao ili – ako smatra da će tako biti najefektnije – jednostavno ne objaviti. Prigovor takvoj uobičajenoj praksi tretiramo kao ozbiljno kršenje radne discipline. Mislite li da možete prihvatiti takve profesionalne standarde?

– Mislim da mogu.

– Naš je generalni stav da nam je publika na prvome mjestu. To će reći da nije na novinarima da čitatelje maltretiraju istinom, nego da im ponude zanimljive i kvalitetne sadržaje. Mislite li da ćete takvim zahtjevima moći udovoljiti?

– Mislim da hoću.

– Naša izdanja, a u sklopu kompanije ima ih tridesetak, žive od velikih oglašivača, pa se svaka kritika velikih oglašivača u novinskim tekstovima smatra izravnim nanošenjem štete kompaniji. Mislite li da ste se takvoj poslovnoj filozofiji kadri prilagoditi?

– Mislim da jesam.

– Prihod od klasičnih oglasa nije dovoljan, pa njegujemo i žanr prikrivenih reklamnih tekstova. To znači da biste u svakome trenutku trebali biti spremni napisati afirmativan članak o nekoj ozbiljnoj i probitačnoj firmi – kao što je, recimo, Agrokor ili Tvornica duhana Rovinj – od koje očekujemo financijske ili druge protuusluge. Mislite li da ćete za to biti sposobni?

– Mislim da hoću.

– Što uopće mislite o našoj izdavačkoj kući?

– Mislim sve najbolje, naravno.

– Dobro, onda pretpostavljam da se slažete s našim opredjeljenjem da budemo politički neutralni. Naše je da proizvodimo medijske sadržaje, a ne političke stavove. Mislite li da je to ispravno?

– Mislim da jest.

– To znači da aferaški ili kritički prilozi u kojima bi se spominjao netko od političara iz vladajuće garniture moraju proći kompanijski filter i biti timski obrađeni: novinar je ideju o takvom tekstu dužan izložiti uredniku rubrike, ovaj je prenosi glavnome uredniku, ovaj prosljeđuje nadležnome članu uprave, a ovaj izvještava vlasnika kompanije da provjeri je li gazda s dotičnim političarom trenutno u dobrim ili lošim odnosima. Mislite li da možete poštivati takvu proceduru?

– Mislim da mogu.

– E da, sve što vrijedi za političare, vrijedi i za poduzetničku i ekonomsku elitu. Mislite li da je to u redu?

– Mislim da jest.

– Kad se bolje razmisli, zapravo je najbolje tu proceduru izbjeći, pa o vladajućim političarima i uspješnim poduzetnicima uopće ne pisati aferaški ili kritički intonirane članke. Ima toliko drugih divnih tema za kojima naši čitatelji vape. Mislite li da je tako najbolje?

– Mislim da jest.

– U redu, onda mi se čini da smo završili razgovor. Kroz nekoliko dana javit ćemo vam da li ste dobili posao – rekao je voditelj Službe za ljudske resurse i zaklopio narančastu fasciklu. Zatim se zavalio u kožni naslonjač i dodao: Mada se, iskreno rečeno, na vašem mjestu ne bih previše nadao…

– Zbog čega?! – zaprepašteno je pitao mladić.

– Razgovarali smo manje od četvrt sata, a vi ste čak osamnaest puta ponovili da mislite. Mislim ovo, mislim ono, to nije baš najbolja preporuka, mladi kolega.

– Pa tako ste me pitali, što sam drugo mogao?

– Mogli ste jednostavno klimati glavom ili upotrijebiti riječ “da”… Ali vi uporno ponavljate da mislite, što sam shvatio kao autonoman čin.

– Autonoman čin? Što to znači?

– Znači da mislite svojom glavom.

– Da, i?

– Misliti svojom glavom je pomalo sebično, mladi kolega. U kompaniji to doživljavamo kao manjak osjećaja za kolektiv.

Advertisements